Vrč i pečatnjak

Vrč i pečatnjak

Dragocjenosti i umjetnine u oporuci trogirskoga biskupa Nikole Casottija

Nedavno su Z. Karabić i M. Ladić objavili ispravu o otvaranju oporuke trogirskog biskupa Nikole Casottija († 1371). Taj trogirski prelat potječe iz plemićkoga roda iz kojega je svakako najpoznatiji njegov stric Augustin († 1323), dominikanac, biskup Zagreba i Lucere, pariški student, učeni teolog, koji je već za života došao na glas svetosti. Testament biskupa Nikole Casottija izniman je već po svojoj opširnosti. Tekst funkcionira poput uzorka tkiva ili bolje kao višeslojna kriška onodobnoga društva. U njemu se očitavaju čitavi rasponi hijerarhija feudalnog svijeta i njegovih sustava vrijednosti. Spominju se osobe od kralja Ludovika I. Anžuvinca do služavke Stoje; nabrajaju se predmeti od kaleža do kreveta i bačava. Gramatika motiva s imenima, riječima i pojmovima, profanim i sakralnim, s tolikim politurama konotacija, omogućuje žive imažinističke doživljaje. Interpretacija teksta moguća je iz raznih očišta. U ovom članku osvrnut ćemo se tek na umjetnine i dragocjenosti. Posebno je zanimljiv spomen vrča koji mu je darovao kralj. To je upravo onaj vrč koji je bio izložen na prošlogodišnjoj izložbi trogirskoga crkvenog blaga u Veneciji i Zagrebu.

Nikola Casotti bio je iznimno istančana osoba; u očima proračunatih sigurno je bio rasipan. Nitko nikada nije obdario trogirsku katedralu sa toliko dragocjenih umjetnina. Opisi predmeta, posebno faktura i ukrasa raznovrsnih tkanina i njihovih uresa, očituju gotovo metričku senzibilnost. Intenzivne boje raskošne odjeće upućuju na ukus kasne, internacionalne gotike, premda biskupova sačuvana mitra ukazuje na preživjele veneto-bizantinske tradicije.

Ogrtač i kabanica

Ogrtač od crvenog skrleta s kukuljicom biskup Nikola Casotti ostavlja svojoj nećakinji, gospođi Margariti. Ogrtač s kukuljicom podstavljen različitim tkaninama i kabanicu podstavljenu vučjom kožom koju mu je darovao gospodin kralj namjenjuje svojoj nećakinji, gospođi Beti. Ogrtač i kabanicu od kostrijeti nebeskih boja podstavljenu crvenom tkaninom, te jedan drugi ogrtač s kabanicom presvučen crvenom tkaninom ostavlja za obredno ruho Crkvi sv. Ivana Krstitelja. Kabanicu, plašt i kukuljicu ostavlja svećeniku Ciprijanu, koji će sam izabrati među odjećom oporučitelja. Ogrtač boje klinčića podstavljen različitim kožama daruje gospođi Kati, kćeri Josipa Stjepina, redovnici samostana sv. Petra. Nakon nabrajanja i opisa pojedinih komada odjeće određuje se da se preostalo razdijeli među svećenicima trogirske crkve. Odjeću od kože ostavlja izvršiteljima oporuke.

Crkvi sv. Lovre i Crkvi sv. Ivana i Samostanu sv. Ivana Krstitelja ostavlja svoje najsvečanije crkveno ruho. Nalaže da se za Crkvu sv. Lovre kupi jedno liturgijsko ruho za četrdeset zlatnih dukata. Propovjedničkoj crkvi ostavlja grimiznu planitu, još nenošenu, koja je u kovčegu. Jedan od biskupovih kovčega izrađen je od kruškova drva, sa srebrenim nogama, ukrašen grbom. Zapovijeda da se za đakovačku crkvu kupi crkveno ruho u vrijednosti od četrnaest zlatnih dukata i kalež u vrijednosti deset zlatnih dukata, s tim da ga se upiše u katalog za mise koje će se služiti za godišnjicu smrti. U iste svrhe nalaže da se za zagrebačku crkvu kupi kalež vrijedan deset zlatnih dukata. Za Pet crkava (to jest za crkvu u Pečuhu), u iste svrhe, određuje da se kupi kalež u vrijednosti od dvadeset dukata.

U testamentu su nabrojene različite vrste tkanina, od onih prostih koje nose sluge do skupocjena skrleta. Spominju se i različite kože s hrpta, posebno one vučje. Vučja koža bila je na cijeni u srednjovjekovnom Trogiru; Dominik Dujin morao je 1312. vratiti Mirsi Dobromirovu šesnaest vučjih repova; kabanica od vučje kože predana je 1320. godine prema presudi Stojši Snačiću. Vučji repovi imali su po svojoj prilici osim odjevne i dekorativne vrijednosti i apotropejska značenja. Vučje kože spominju se inače i u Poljičkom statutu. Vuk je u srednjovjekovnoj imaginaciji gotovo totemska životinja; po njemu se nadijevaju osobna imena, a nisu se smatrala nemogućima ni prometanja u vukodlake.

Od srebrnih pojaseva ostavlja svojoj nećakinji Margariti da izabere onoga najljepšeg. Na pojasu, koji ostavlja nećakinji Beti, prikazan je biskupov grb. Zanimljiv je spomen grba na pojasu. Grbovi se inače obično ističu na prstenju u funkciji pečatnjaka. Na kopči pojasa nađena u grobu uz Crkvu sv. Spasa u Cetini prikazan je ljubavni par. Jedan srebrni pojas sačuvan je u riznici splitske katedrale. Pozlaćeni srebrni pojas posjedovao je Buco Dobrin iz Trogira, kako se to saznaje iz jedne isprave iz 1318. godine.

Vrč do vrča

Ostavlja i nalaže da se na srebrenom vrču na kojem je grb gospodina kralja napravi cijev i poklopac od srebra od ostalih njegovih vrčeva; taj vrč ostavlja Crkvi sv. Lovre, tako da budući biskup može za oltarom prati ruke. Dakle, osim spomenute kabanice od vučje kože, biskup je od kralja dobio na dar i vrč s grbom. Vrč koji mu je darovo kralj najvjerojatnije je upravo onaj koji se čuva u riznici katedrale i za koji bi tradicija htjela da je dar kraljice Elizabete Kotromanić, žene kralja Ludovika i Anžuvinca. Na tom vrču, istina, nema kraljevskoga grba; mogao je s vremenom nestati. Prilikom recentne restauracije uočeno je da je taj vrč doživio naknadne preinake. Vrč koji se rabio u profane svrhe preinačen je dakle za liturgijske potrebe i kao takav do danas je sačuvan u riznici trogirske katedrale, s pridodanim poklopcem i lijevkom.

U Trogiru je, osim vrča, nedvojbeno kraljevski dar i srebrni kaptolski pečatnjak što su ga 1383. darovale kraljica Elizabeta i njezina kći Marija, sačuvan u riznici trogirske katedrale. Tim darom treba pribrojiti i srebrnu pozlaćenu krunu optočenu biserjem i draguljima koja se čuva u franjevačkom samostanu na Čiovu.

Katedrali ostavlja svoju mitru i pastirski štap. Mitra je do danas sačuvana, ukrašena biserjem, draguljima i medaljonima pod kojima su minijature s figurama. Oporuka potvrđuje tradiciju prema kojoj je mitra iz riznice trogirske katedrale dar biskupa Nikole Casottija. Štap nije sačuvan. Možemo si ga predočiti prema štapu prikazanu uz biskupov grb na pročelju katedrale.

Darovano ruho, nebnica, mitra, štap i vrč moraju se čuvati u posebnoj škrinji s dvama ključevima od kojih će jedan držati komuna, a drugi pak kaptol. Smjet će se nositi samo za blagdana sv. Lovre, sv. Ivana i Tijelova, tijekom mise i procesije. Brevijar koji je svakodnevno čitao biskup ostavlja svećeniku Ciprijanu.

Ekonomske i sociološke interpretacije

Ostavlja i nalaže da se od njegove preostale srebrnine izradi svečani križ za Crkvu v. Lovre; u taj križ treba umetnuti sve relikvije, koje su kod gospodina biskupa. Križ treba biti šupalj tako da se može otvoriti i zatvoriti; na križu treba da bude prikazan Raspeti. Određuje da se prodaju preostali srebrni pojasevi za izradu tog križa. O tom križu, koji nije sačuvan, znamo nešto podrobnije po inventarima trogirske katedrale iz 1517. i 1687. godine: bio je izrađen od pozlaćenog srebra težak 88 unce; na njemu su bile četiri figure (vjerojatno simboli evanđelista) te biskupov grb izrađen u emajlu.

Obredni predmeti i njihove cijene koji se spominju u testamentu biskupa Nikole Casottija, uspoređeni s drugim onodobnim podacima, pružaju mogućnost za ekonomske i sociološke interpretacije kulturne baštine. No, uza svu veliku skupocjenost oporučnih predmeta zub vremena, uključujući uobičajeni nemar, nedostatak pijeteta i promjene ukusa, glavninu njih nije poštedio od propadanja i uništavanja.

Ivo Babić