Svjetlost mora, sloboda umjetnika

Svjetlost mora, sloboda umjetnika

U Metamorfozama mora, ciklusu izloženom u ovoj prilici, reklo bi se — slijedeći autora — more je doživjelo, pa i preživjelo, svoje mijene. More? Kad bismo htjeli biti posve precizni rekli bismo da je val metamorfozirao. Val je ona jedinica mora od koje je slikar krenuo

Svaki projekt pa i ovaj, kojim se u Rovinju predstavljaju, u antologijskome izboru, moderni hrvatski majstori — ima svoga anđela čuvala, načešće usamljena, i hrpu đavoljih odvjetnika. Ali kad znamo što nas čeka, a hvala Bogu, iskusni smo, možemo mirno dalje! Zahvalit ću, dakle, Predragu Grubiću, organizatoru i prijatelju koji nam je — i kao bel esprit i kao predstavnik TDR — ne samo vazda pri ruci, nego se, štoviše, tijekom ostvarivanja ovog programa, prometnuo u našu desnu ruku. Zahvalnost upućujemo i gospodinu Anti Vlahoviću, predsjedniku Uprave TDR-a, koji, s velikim razumijevanjem, sudjeluje u otjelotvorenju citirane zamisli. Ja ću, međutim, čista srca zahvaliti i rogatima jer nas potiču da ustrajemo i jer nam priječe da odustanemo.

Temeljna nam je želja bila približiti ono najbolje u hrvatskoj likovnoj umjetnosti — od kraja 19. do početka 21. stoljeća — rovinjskoj publici: hrvatskoj (koja, kada je riječ o slikarstvu, živi bez izravne i stalne veze s matičnom baštinom) i internacionalnoj (jer je Rovinj, napose od proljeća do jeseni, naš važan izlog u svijet). Budući da osim domaćih Talijana i Talijana iz Italije — druge goste na tim izložbama čine, pretežno, Austrijanci, Nijemci i Slovenci — sutra, možda, Česi i Madžari — mi smo, u skromnome mjerilu ali odgovorno, počeli pokazivati svoja dobra ljudima naše ekumene: kako mediteranske, tako i srednjoeuropske. Vrijedi spomenuti da smo, u trinaest mjeseci, priredili — u domaćinskom prostoru Galerije TDR — izložbe Vlaha Bukovca, Celestina Medovića, Mencija Clementa Crnčića, Emanuela Vidovića, Iva Dulčića, Ivana Meštrovića. Zahvaljujući sponzoru, svaka je od tih izložbi proviđena plakatom, TV-spotom, bogatim trojezičnim katalogom i CD-romom, pa je, vrlo brzo, rovinjska Galerija stvorila svoj posjetiteljski nukleus: od početne tri tisuće do Meštrovićevih jedanaest tisuća! uzmemo li, trijezno, da je svaku izložbu vidjelo — u prosjeku — pet tisuća ljudi, dobije se, u godini dana, konzumentska vojska od trideset tisuća posjetitelja.

Vrstan milje za izložbe

Poslije svega, očekivati je bilo da će se ciklus nastaviti s Ljubom Babićem ili Jerolimom Mišeom, Zlatkom Šulentićem ili Leom Junekom... Međutim je, da ne zahirimo u dugotrajnim retrospekcijama, ovoga puta izbor pao na prekorednog, mlađeg autora. Bilo nam je do toga da se uspostavi dodir s aktualnom modernošću jer nam je stalo do očuvanja žive tradicije, koju zagovaramo kao jedan od modela kontinuiteta kulture. Živom tradicijom ne propagiramo buđenje pasatističkih sklonosti — premda, u naše doba, ništa nije zabranjeno! — nego predlažemo suvremeno aktiviranje cjelokupnoga duhovnog nasljeđa; njegovu modernu elaboraciju, što pretpostavlja intervencije u njegovo tkivo, interakcijske zahvate, citate, aktualizaciju određenih ideja, rekonstrukciju, ekstemporacije... Ovom izložbom, kojom u žarište pozornosti dovodimo novi ciklus slika Vatroslava Kuliša, napuštamo logiku kronologije ili ideju (formalnoga) reda, nadajući se, da će ovaj iskorak iz predvidivoga probuditi našu maštu i kombinatoriku povezivanja kako prema stilskoj, žanrovskoj, tehničkoj tako i prema duhovnoj genealogiji. Drugim riječima: prema logici involviranja, izdvajanja, kooperacije no i raskida — kada je neophodan.

Sve to čini — uz konkretan prirodni ili urbani okoliš, uz intelektualni millieau i realan društveni ambijent — stvarnosni prostor umjetnika i njegov ring. To je svijet u kojemu živi, koji mu je zadan, u koji je — mimo osobne volje, odluke, znanja i/ili pitanja — bio (u)bačen.

Iz dosadašnjih se izložbenih plakata i katalogâ naslovnica već moglo razabrati da smo se, bez obzira na širok izbor motiva i žanrova što ih svaka pojedina izložba i svaki pojedini autor nudi, odlučili za portret odnosno autoportret kao promotivni znak projekta. Zašto? Naše su izložbe bile i stvarno i simbolično predstavljanje osoba/osobnosti (hrvatske moderne umjetnosti). Ne treba biti fiziognomist da se uoči, prema odličnim portretima ili autoportretima, Bukovčeva gosparska distingviranost, Vidovićeva melankolija, Meštrovićeva inteligencija i ustrajnost, Dulčićeva ironična rezignacija... Lica govore, a naročito uvjerljivo govore ona u kojima je slikar uspio ne samo portretirati nego i psihoanalizirati slikanoga. U tim i takvim trenucima lice postaje lik zahvaljujući obojici: onime koji gleda (vidi) i bilježi i onome koji jest. Moguće je u tome iznaći sentimentalni revival žanra (portret) koji, u novije doba, ubrzano nestaje, no priječi li nam išta da to pojmimo kao iskaz (artističkog) egocentrizma — osim, ako tim dvjema soluciajma ne suprotstavimo treću: da je riječ o — modernoj i sekularnoj psihoantropološkoj znatiželji? Uviđajući važnost antropološkoga pristupa, odlučili smo — plakatima i kataloškim naslovnicama — stvoriti galeriju likova (Persona) hrvatske s-lik-ovne modernosti: od Bukovca — pa dok bude išlo! Osim potvrda o ustrajnosti kojom se jake ličnosti (osobnosti) olikovljuju ili, pak, bivaju olikovljene, ta nam dosljednost u isticanju lika omogućuje da se, u određenom vremenskom razdoblju, plastičnije uoči ono što je kontinuiranje tradicije i ono što je aktiviranje novoga: kad je riječ o crtežu, boji, kutu gledanja ili, s druge strane, o stupnju psihoanalitičnosti, o analizi forme (a ne psihe), o mimezisu ili mimikriji kojima se služi portretist. Tako i sama ideja o životu kroz živote, tj. o pribivanju nas u drugima i drugih u nama, postaje razgovjetna.

Slikarevo nastavljanje tradicije

Kad se osvrnemo za hrvatskom kolorističkom tradicijom na kojoj se Kuliš mogao nadahnuti — i na kojoj se, nedvojbeno, godinama krijepio — doći ćemo tek do dva suvremenička opusa, do dva rukopisa, koje će slikar priznati pismom svojih učitelja: jedan je onaj Iva Dulčića, drugi je onaj Ede Murtića. Od Dulčića se štošta može naučiti o iskrenju, odnosno svjetlucanju boje (luminiscencija, fosforescencija, opalescencija), od Murtića o kinetičkoj energiji boje i poteza. Druga je konstitutivna sastavnica Kuliševe umjetnosti iznikla iz američkog action paintig slikarstva (Pollock, de Kooning); to je — osobito Pollock! — bio iskaz svete odgovornosti, apsolutne slobode duše koja luta vječnim lovištima Nesvjesnog. Treći je važan poučak izvučen iz japanskoga zensumiye crteža: govori o tome da je ekspresija srazmjerna brzini izvedbe. Brzina odbacuje dvojbu, kolebanje. Dvojbe nas drže na tlu, odlučnost i hitrina nas uzdižu. Kolorist je, po vokaciji, okrenut otvorenom prostoru; on nije ljubitelj sjene (koja guši boju); više od interieura on voli exterieur, više od zakloništa ljubi pučinu: drugim riječima, u dubini svoga bića on je pejzažist. U tu vrst treba ubrojiti i ove krajolike mora; preciznije, mogu se označiti kao marine. Već je Baudelarie pjevao:

Homme libre, toujours tu chériras la mer!

Vatroslav Kuliš je slobodan čovjek: on koji se predaje slobodi, koji u njoj i od nje živi: rječju slobodan — da se, uz Baudelairea, sjetimo i Kušana i njegova prijevoda pjesme Čovjek i more. Biti slobodar i, još više, biti slobodan iznimno je svojstvo; ono, koje bitno određuje umjetnika.

Kulišev rovinjski val

U Metamorfozama mora, ciklusu izloženom u ovoj prilici, reklo bi se — slijedeći autora — more je doživjelo, pa i preživjelo, svoje mijene. More? Kad bismo htjeli biti posve precizni rekli bismo da je val metamorfozirao. Val je ona jedinica mora od koje je slikar krenuo. Val je ono neuhvatno, nezaustavljivo tijelo što diže glavu nad površinu i uspravlja krestu pa je — bez obzira na to koliko braće i rođaka ima — ono osobno mora. Kroza nj se ostvaruje, iz morske općenitosti, izdvojen, zaseban život, kojega je putanju moguće pratiti od nastanka rasapa na nekom žalu ili hridi. Takav val s individualnošću kao da ima i vlastitu sudbinu (Put). Gotovo bismo rekli: svoj vodeni Ego. Pod okom onoga koji motri, val se preobraća u aktera, postaje protagonist, izaziva pozornost, govori svoj — manje ili više patetičan, manje ili više romantičan — monolog. Sada se, u ovoj novoj mijeni, umjesto pojedinoga vala pojavljuje skupno, nerazlučeno, sraslih valova sveukupno more. Ako je (jučerašnji) val bio nositelj metafore o sudbini, (današnje) more biva metaforom za opstojnost samu: iz njega se ne diže uznosit glas, iz njega govori ono elementarno, iz njega se, moćnim glasom, javlja jedno od počela svijeta.

Igor Zidić