Ručni sat i melankolične spodobe

Ručni sat i melankolične spodobe

Sočna najava u press materijalima o namjeri da se rehabilitiraju realistične težnje u slikarstvu, da se »preispita i prevrednuje postulat modernizma čistog i apstraktnog slikarstva«, ima poprilično dosadan prizvuk. Upravo je o tom pitanju pisalo cijelo mnoštvo teoretičara postmoderne, i to već ranih devedesetih. Ukratko: izložba konstruira veze tamo gdje ih nema i podgrijava diskusiju koja je već vođena prije desetak godina

Bečki su muzealci trenutno podijeljeni u tri tabora. U jednom su oni kuratori i voditelji zbirki koji svoje programe smišljaju preko volje i koji se drže potpuno zastarjelih predodžbi o izlagačkoj praksi. Oni već godinama uglavnom pokazuju isti izbor djela iz vlastitog postava, ili prezentiraju posebne preglede koji kronično pate od nedostatka ideja. Čak utoliko da se čovjek upita je li uopće itko razmišljao o njihovom poučnom sadržaju, ili možda o principima moderne muzeologije. Kao ekstreman primjer možemo navesti Povijesni muzej grada Beča koji se nalazi u njegovu centru, a ipak već godinama bijedno životari, nezamijećen i od turista i od medija. U muzeju se redovito priređuju dosadne izložbe koje nitko ne želi vidjeti.

U drugom su taboru sve one nakićene ustanove (Kunsthistorisches, Belvedere, Kunstforum), koje raspolažu s dovoljno financijskih sredstava i/ili političkog utjecaja da bi pokazivale jedan uspješan blockbuster za drugim. Kunsthistorisches je upravo još jednom dokazao da veliki proračun i poznata imena još uvijek ne garantiraju zanimljivu izložbu. U njegovom Palaisu Harrach je postavljena izložba austrijskog fotografa Ericha Lessinga na kojoj nećete vidjeti fotografije, nego postere...

Spektar onih koji se bave istom djelatnošću obuhvaća i pojedince svjesne problema bečkih izlagačkih kuća, pojedince koji odlučno kormilare u suprotnom smjeru. Pritom u pravilu najveću pažnju poklanjaju teorijskom aspektu umjetnosti, a u vječnoj borbi riječi i slike jasno staju na stranu logosa. Kad posjetitelj izađe s njihovih, ispraznom teorijom nabijenih izložaba, ostaje potpuno smeten.

Čudan izbor umjetnika

Kunsthalle wien — izvorno zamišljena kao provizorij, a sada već sastavni dio bečke kulturne ponude — ne može se svrstati ni u jednu od navedenih grupa. U deset je godina postojanja uvijek pokušavala slijediti »zlatni« srednji put. To je ponekad dovelo do bojažljivih rješenja, ali je znalo donijeti i natprosječne rezultate. Recimo, 1995. godine kad se međunarodni kuratorski tim posvetio kulturnopovijesnoj temi Vjera Nada Ljubav Smrt. O toj se izložbi u stručnim krugovima još uvijek govori, a katalog se na kunsthistoričarskim institutima smatra temeljnim djelom.

Ipak, trebalo bi sumnjati da će nova izložba u KUNSTHALLE (Lieber Maler, male mir... Radikaler Realismus nach Picabia) postići isti uspjeh. Pripreme su trajale oko dvije godine, ali smisao suradnje u koju se ušlo sa Schirn Kunsthalle iz Frankfurta i sa Centre Pompidou, uopće nije jasan — naime, izbor je umjetnika vrlo čudan. Projekt je započet kako bi se pojasnilo djelovanje realističke faze Picabijina stvaralaštva na razvoj slikarstva. Zadaća bi mogla biti vrlo zanimljiva jer je pozato da je Picabijinim ženskim aktovima, naslikanima između 1940. i 1943, a od kojih je pet izloženo u Beču, do sada poklonjeno premalo pažnje. No, što bi Picabia imao s radovima imena kao što su Kai Althoff, Neo Rauch ili Glenn Brown, to doista ostaje zagonetka.

Sočna najava u press materijalima o namjeri da se rehabilitiraju realistične težnje u slikarstvu, da se »preispita i prevrednuje postulat modernizma čistog i apstraktnog slikarstva«, ima poprilično dosadan prizvuk. Upravo je o tom pitanju pisalo cijelo mnoštvo teoretičara postmoderne, i to već ranih devedesetih. Ukratko: izložba konstruira veze tamo gdje ih nema i podgrijava diskusiju koja je već vođena prije desetak godina.

Izložbu ipak treba vidjeti. I to ne iako, nego baš jer jasno pokazuje da je suvremeno realističko slikarstvo ponajprije raznoliko i da se ne može uklopiti u okvire pravolinijskog razvoja koji bi nužno vodio unatrag, sve do Picabije. Heterogenost izloženih radova najuočljivije je obilježje izložbe, dok je humor osnovica većine slika.

Glumci i muzičari

Dvojica Amerikanaca se po tome posebno ističu — slikaju, naime, skroz-naskroz neozbiljne sižee. Recimo, naslikaju mladoga i razodjevenoga Carya Granta koji se, opremljen samo ručnim satom, opušteno smješka s platna. Mnogo su ozbiljniji portreti muzičara Elizabeth Peyton. Također američka umjetnica prikazuje MTV-veličine među kojima su Sid Vicious, Kurt Cobain i Jarvis Cocker kao ranjive, ponekad i melankolične spodobe. Tik do njih stoje intenzivno osvijetljene figure Alexa Katza u svojim sterilnim okružjima — njegovi radovi velikih formata, pretjerano čisti i smireni, djeluju pomalo zastrašujuće.

Kao posebna atrakcija izložena su tri rana rada Sigmara Polkea. Njujorški je kritičar Peter Schjeldahl jednom o ovom njemačkom superstaru i o njegovoj umjetnosti sa svim onim referencama, citatima i tehnikama rekao: »Za Polkea se u ovovremenskom stanju kulture estetska prihvatljivost čini otprilike jednako važnom kao i prakticiranje lijepog ponašanja za stolom tijekom bombaškog napada«.

Najzanimljiviji francuski prilog potječe od Bernarda Buffeta. Njegovi prikazi ekstremno mršavih i izmučenih likova podsjećaju na one Giacomettijeve. Buffet je poznatiji izvan domovine nego u njoj, a pedesetih se godina prošlog stoljeća nakratko dočepao kultnog statusa. Tada je otvoreno stao na stranu banalnosti i površnosti, postavši time pionirom pop-arta. Barem je tako mislio Amerikanac koji je izjavio slijedeće: »Francuzi imaju jednog jako dobrog slikara, mog najdražeg umjetnika, zadnjeg velikog slikara Pariza: Buffeta«. Bio je to nitko drugi do Andy Warhol.

Georg Vasold