Zvijezda u središtu

Zvijezda u središtu

Miri Furlan, koja je od obične, postpremijerne publike dobila potporu i veću no što su joj dali institucionalni gosti Ulyssesa, ne može se poreći snaga i talent

Medeja, kako je ponosno najavljivano, drugi je projekt preživjelog i čini se zaista uspješnog Kazališta Ulysses, koje funkcionira kao mala vrata povratka u hrvatsko kazalište onih odiseja koji su vihorima protekloga desetljeća iz ratne Itake otišli u (ali ne i na) drugi svijet. Čak i bez Euripida, ili prošlogodišnjega Shakespearea, bio bi to dobar scenarij za suvremenu kazališnu predstavu, koja se onda ne bi morala pozivati na autoritete, nego jednostavno ispričati vlastitu priču. No, to bi možda bio put na koji bi se odlučila malo (kazališno, dramaturški, autorski...) hrabrija ekipa od one koja se slučila malobrijunskom teatru.

Ovako dakle, Medeja je i previše slična prošlogodišnjem Learu — scenografija je fascinantna, jer je riječ o austrougarskoj utvrdi carskih proporcija u koju je tek minimalno intervenirala Petra Veber, a tu je i nemali adut ambijentalnoga ljetnog kazalištarenja (čitaj: vjetar, zrikavci, mogućnost otvorenog plamena...). Ovoga puta etnoobojena glazbena podloga Nigela Osbornea također je usuglašena s pretenzijama velikoga kazališnog čina, kao i eklektični kostimi Bjanke Adžić Ursulov i svjetlo Miljenka Bengeza. No, unutar svega toga leži jednostavna priča, čije je osnova, kako je to već ovoga ljeta (na festivalima u Svetvinčentu i Umagu) pokazala Tamara Huilmand u produkciji Performingunita, monodrama. Dakako, takav je bio i Lear pa se redateljica Lenka Udovički ipak odlučila za spektakl, a to je impuls kojem se nije uspjela othrvati ni pri postavljanju Medeje, iako je neke zamisli, poput Jazonova ulaska na motociklu, ipak srezala.

Ljubomora, strah ili osveta

Tu, međutim, sličnosti ne prestaju. Baš kao i u prošlogodišnjoj predstavi, i u Medeji iznenađuje, i ispod naslovnog lika prosijava, onaj drugi. Kako je ove prve u oba projekta teško odvojiti od njihovih nositelja, tako je na mjesto Lude Radka Poliča ove godine došao Aleksandar Cvjetković, Jazon koji je u trenucima i zasjenio Medeju, što teško da je bila i namjera autora predstave. Ipak, Miri Furlan, koja je od obične, postpremijerne publike dobila potporu i veću no što su joj dali institucionalni gosti institucije Ulysses, ne može se poreći snaga i talent. Njezina Medeja, od ulaska kakvim je zaslužila aplauz sličan onome kad se na pozornici riječkoga HNK prije dvije godine pojavio Ljuba Tadić, i to, zanimljivo, također u režiji Lenke Udovički, apsolutno privlači pogled i siše pozornost golemoga malobrijunskog gledališta. Možda spektakularne predstave i ne treba gledati iz blizine jer upravo onda u oči i uši upadaju nepolirane sitnice, kao što su grleni stakati na mjestima gdje ih ne bi trebalo biti ili gestualna nesigurnost u trenucima manjega vanjskog, dakle onog čisto fizičkog, naboja. U takvim se scenama Medeja, čarobnica, barbarka, pa čak, u moderniziranom, gotovo razgovornom prijevodu Luke Paljetka i »tigrica«, javlja kao drukčija osoba te je njezin uradak — četverostruko ubojstvo, na granici čistog osvetničkog računa i potpune neuračunljivosti posljednjega stadija histerije. Poruka koju se eventualno moglo upisati jasnim potenciranjem jednog od rješenja, onog nasljednopravnog ili čisto emocionalnog, nestala je, možda i namjerno, i zbog gestualnog izjednačavanja — gotovo iste pokretne sintagme (cinici su se sjetili i Madonnina spota Frozen) Medeja izvodi i kad njome vlada ljubomora i kad postaje svjesna egzistencijalne ugroženosti sebe i vlastite djece.

Nedovoljne natruhe osuvremenjenosti

Ipak, kao i u Learu, čini se da izvod formule u kojoj su varijable glumačke sposobnosti i zahtjevi lika u rukama drži redateljica koja se, kao i prošle godine u istoj operaciji, nije snašla. Zato još nije jasno ostavlja li Lenka Udovički previše slobode nedvojbeno velikim glumačkim potencijalima s kojima radi, ili ih ipak vuče na svoju stranu, koja više odgovara postavkama neke uredne, točne, ali ne zadivljujuće glume. S takvom bi uspjeh vjerojatno polučila u građanskim komadima i suvremenijim tekstovima kakvim obiluje komercijalno kazalište, ali ne i u Learu ili Medeji, koja je sve samo ne — građanski komad. Dapače, upravo se iz Medejina slučaja iščitava sukob civilizacija, koji se nategnutom paralelom, a koju ipak nije mogao propustiti dramaturg brijunskog kazališta, može dovesti u vezu i s događajem čija prva obljetnica pada baš ovih dana.

S druge strane, možda su upravo zato ostali dijelovi predstave, koliko dekorativni toliko i deskriptivni, gdje je jednadžba jednostavnija, lakše i bolje sjeli na svoje mjesto. Čečenska pjevačica i posebna gošća predstave Birlyant Marzaeva tako je i pjevanim i izgovorenim komentarima barem naznačila tamnu stranu Medeje lika i Medeje teksta, dok su članice Putokaza kao kor, i Mirta Zečević kao njegov vođa, ispunile praznine koje se u predstavi otvaraju zbog nedovoljno definiranih Odgojitelja Vlatka Dulića, Kreonta Borisa Cavazze i Glauke Tamare Garbajs, čija je jednina funkcija bila pokazati haljinu identičnu Medejinoj, ali u djevičanski bijeloj, a ne vatrenoj inačici. Primjereno su također uloge Korinćanke i Egeja odradili Dubravka Miletić i Sreten Mokrović, opisujući rezignaciju i nemoć iz podigranih, ali uvjerljivih likova.

Dođe li Medeja do zagrebačkog HNK, što bi se trebalo dogoditi iako i Teatar Ulysses od ove sezone boluje od prenapuhanih najava, čestoga sindroma hrvatskih kazališta, treba je pogledati kao solidnu mainstream produkciju u čijem je središtu zvijezda osobita sjaja, interpretacije kompleksne barem toliko koliko nudi i sam tekst.

Igor Ružić