Vjetar u jedrima

Vjetar u jedrima

Ako se Kunčevićevu uprizorenju Stare dame nešto može zamjeriti, onda je to što s visina prekrasnoga kraja predstave nije pogledao prema njezinu početku

Dürrenmatt Posjet stare dame određuje kao tragičnu komediju. No veliki broj odraza različitih kazališnih vrsta mogao bi se tražiti i naći u tom njegovu tekstu, nastalu sredinom prošloga stoljeća. Ima u njemu neke čudne mješavine i burleske i teatra apsurda i satire i tragedije i komedije. No sve to umotano je u klasičnu strogost forme te vrlo jasan i dojmljiv realizam mjesta, vremena i situacija koji se lako prepoznaju.

Lucidan postupak

Upravo od te karakteristike teksta kao temelja krenuo je u svom uprizorenju Posjeta stare dame Ivica Kunčević. On stoga jednostavnim ali lucidnim postupkom publiku na samom početku predstave ne dovodi u gledalište, nego na pozornicu. Gledatelji su građani Gullena, oni će dočekati staru damu i u povorci za gradskom glazbom ispratiti je do hotela; hoće li poslije i suditi svom sugrađaninu? Stara dama, Klara Milke Podrug Kokotović, poluga je koja uključuje sve mehanizme predstave. Ona je osvetnica što kao u nekom vesternu dolazi u provincijski gradić osvetiti se za nepravdu koju su joj sugrađani nanijeli u mladosti. No ona se za pravdu ne želi boriti, ona je jednostavno želi kupiti. Taj apsurdni pojam, kupnje pravde jezgra je Dürrenmattove drame. Na Klarina grešnog ljubavnika iz mladosti Alfreda Illa, izvrsnog Vanje Dracha, sručit će se ta pravda jednako snažno kao da je poslana od bogova s Olimpa. Je li moguće da se ono što je u nekim drugim vremenima bila mistika Olimpa, neba i sudbine, danas zove novac? Da, kaže Dürrenmatt, a Kunčević to hoće pokazati publici trudeći se prikazati joj upadljivo obične ljude na sceni i brišući tako granicu između pozornice i gledališta, koje je dijelom tim i drugim postupcima izravno uvučeno u dramaturgiju komada. Dobar pristup tekstu, koji je u prostoru napuštene tvornice Radeljević funkcionirao većim dijelom besprijekorno. U tim okvirima kreću se i interpretacije Borisa Buzančića kao gradonačelnika, Pere Kvrgića kao Butlera, Gallijana Pahora, Nike Kovača. Ipak, više su nadahnuća od ostalih u svoje interpretacije unijeli uz već spomenutog izvrsnog Vanju Dracha i vrlo dobri Damir Lončar kao učitelj, Miše Martinović kao župnik te različitom, ali čini mi se tekstu vrlo primjerenom interpretacijom lika novinarke, Doris Šarić Kukuljica.

Riječ je o dobroj predstavi, koju je vrlo dobro prihvatila i kritika i publika i koja je na kraju Ivici Kunčeviću donijela zasluženu i Orlando nagradu za režiju.

No neka autoru ovih redaka bude dopušteno iznijeti i nekoliko prigovora.

Tri razine čitanja

Dürrenmattov tekst vrlo je složen i može se čitati na barem tri razine.

Prva je sama priča, koja je dramaturški čvrsta, jasna i zanimljiva poput dobra trilera ili vesterna. Mislim da ne bi bila greška predstavu i tako postaviti na scenu, jer bi neki njezini apsurdni dijelovi automatski upućivali na dublja značenja teksta.

Druga moguća razina čitanja Dürrenmattova teksta jest razumjeti ga kao metaforu stanja nekoog društva, vremena i prostora. Kunčević je u svojoj postavi Stare dame najviše istraživao baš na toj razini. Taj ga je pristup vukao u, uvjetno rečeno, realistički pristup. Problem je što tekst ima i dijelova koji se takvu pristupu ne da. Otima se. Recimo likovi Kobyja i Lobyja u tom kontekstu kao da dolaze iz neke druge predstave, drugog svijeta. U takvu pristupu, čini se, u teškom problemu nađe se i lik same stare dame, što se u predstavi doduše zbog izvrsnosti glumice Milke Podrug Kokotović teško može zapaziti.

Treća razina Dürrenmattova teksta (i autoru ovih redaka najvažnija) odvija se gotovo na razini mita. Kunčević ju je genijalno dotaknuo na samom kraju predstave, kada iz ugasla tvorničkog dimnjaka prokulja dim. Na toj razini grad Gullen, poput Agamemnona koji bogovima žrtvuje Ifigeniju kako bi mu poslali vjetar za put njegovih brodova u Malu Aziju, žrtvuje svoga građanina Illa. Samo bogovi u ovom tekstu, kao uostalom i u zbilji danas, ne stanuju na Olimpu, nego u bankama. Kao Agamemnonu i Gullenu, gradu u bankrotu, žrtva se isplatila. Vjetar je zapuhao u njihova jedra — iz godinama ugasla tvorničkog dimnjaka prokuljao je dim. Prosperitet dolazi, ali na temeljima moralno neprihvatljive žrtve. Takvi su valjda bogovi, ma kako ih zvali. Dakle, ako se Kunčevićevu uprizorenju Stare dame nešto može zamjeriti, onda je to što s visina prekrasnoga kraja predstave nije pogledao prema njezinu početku. Možda bi se onda u nekim njezinim dijelovima likovi bolje međusobno složili, a sadržajem teksta određena apsurdna događanja pronašla čvršću unutarnju logiku i razlog. Ili ipak ne bi?

Jovica Popović