Uspjesi samozatajnog tandema

Uspjesi samozatajnog tandema

Theaterformen festival pozvao je Bobu Jelčića i Natašu Rajković da u festivalskoj produkciji naprave predstavu u Schauspielu u Hannoveru, a Theater der Welt odmah nakon toga ponudio im je novi projekt

Pojavu autorskog dvojca Nataša Rajković — Bobo Jelčić kritika je već od varaždinskih Promatranja i ITD-ovih Usporavanja uočila kao nešto bitno različito od ostale tekuće kazališne produkcije u Hrvatskoj, a ne tako brojni analitičari pokušali su već tada analizirati posebnost njihova pristupa procesu nastanka predstave i značenje takva procesa na konačni scenski učinak. Tek je, međutim, njihova predstava Nesigurna priča praizvedena u teatru ITD 1999. godine u punoj mjeri pokazala kako je riječ o vrlo netipičnoj kazališnoj pojavi na našim scenama, iako je poslovični hrvatski oprez prema novom i različitom zadržao mudru distancu. Eurokaz je odmah uvrstio projekt u svoju selekciju, a njegova se umjetnička ravnateljica Gordana Vnuk potrudila da projekt predstavi uglednim inozemnim gostima kao hrvatsko novo kazalište. Na Marulićevim je danima, pak, predstava uvjerljivo osvojila prvu nagradu publike i nepodijeljeno dobre kritike, ali je stručno prosudbeno vijeće prednost ipak dalo predstavama koje nisu toliko različite od poznatoga. Tek se na festivalu malih scena u Rijeci žiri odlučio na jednu glumačku nagradu, a nagrada se Hrvatskog glumišta zadržala na nominacijama, poručujući, vjerojatno, da je pojava uočena, i da još ima vremena za svrstavanje rečene u vrh domaćeg kazališta.

Od Beča do Bruxellesa

U međuvremenu je Nesigurna priča oduševila publiku i kritiku u Rumunjskoj, Italiji i Velikoj Britaniji, pa tako dospjela i na bečki Wienner Festwochen, jedan od najbitnijih kazališnih festivala Europe.

Nakon slave koju je tamo postigla slijedio je poziv na Kunsten Festival Des Arts u Bruxellesu, nešto manji od bečkog, ali cijenjen po iznimno strogim kriterijima selekcije okupljanju najuglednijih umjetnika i vodećih imena europskog kazališnog svijeta.

Uslijedili su nastupi po Njemačkoj, na kojima se kritika natjecala u pohvalama, a publika u ovacijama. Laokoon Festival u Hamburgu, Spielart u Münchenu, Festival nove drame u Berlinu, u elitnom Schaubühne am Lehniner Platz, zatim Mousonturm u Frankfurtu, Theaterformen festival u Braunschweigu... i preko oceana, na Carrefour Theater festival u Quebecu.

Slijede ponovljeni pozivi za Berlin te za nastupajuće festivale u Montrealu i Rotterdamu.

Simbolična potpora

Uspjeh je utoliko veći što iza Nataše Rajković i Bobe Jelčića uistinu nije stajao nijedan moćni kazališni lobby, kakvi su, recimo, stvarali velika imena Marthaleru ili Nekrošiusa, niti promišljen plan državne politike da ustrajava na elitnom izvoznom proizvodu koliko god to koštalo, što je stvorilo međunarodnu slavu Koršunovasu ili Lpageu. Ni aktivni međunarodni nakupci i preprodavači istočnoeuropskih umjetnika nisu na njima zaradili ni pola eura. A ni trećina svih gostovanja nije se morala djelomično pokriti proračunskim novcem, jer su festivali domaćina uglavnom plaćali sve, uključujući i put, što je običaj samo kad se pozivaju zvijezde i projekti na koje festival računa kao na siguran pogodak. Na festivale koji plaćaju gostima uvijek sve, zato što važnim projektima nisu dovoljno atraktivni da bi se oko gostovanja na njima potrudili, predstava nije išla. Za film koji objedinjuje priče o obitelji iz Usporavanja i Nesigurne priče našlo se nešto malo simbolične potpore, ali nedostatak novca za njegovo dovršavanje nije izazvao nikakvu medijsku paniku ni bilo čiju kolektivnu ostavku. Posao su Bobo Jelčić i Nataša Rajković obavili uglavnom sami, dijelom uz pomoć svoje šire obitelji koja se zove Teatar ITD. Intimno, predano i tiho, kao što studiozno rade i svoje predstave. Osim stručnih kazališnih časopisa, medijska pozornost usmjerena je na njih neusporedivo manje nego na frizerku bilo koje estradne pjevačice ili masera nekoga nogometaša. Zlonamjerna tumačenja mogla bi to dovesti u vezu s činjenicom da je prateća ekipa koja je išla s predstavom na putovanja bila primjerena racionalnim mjerilima svjetskih festivala (utoliko racionalnijim što su festivali veći i bogatiji), dakle, redovito lišena svite izvjestiteljskih pobočnika, u nekim domaćim primjerima brojne koliko i glumačka ekipa (osobito u slučajevima kad su putni troškovi u cijelosti na teretu proračunskih sredstava). Kako Rajković i Jelčić ne vole u javnosti govoriti o politici, svojim obiteljima, omiljenom kućnom ljubimcu ili se diviti vlastitoj svjetskoj slavi, uistinu posve izostaju razlozi da se u nas o njima piše. Pritom nisu kadri proizvesti ni osrednji medijski skandal. Pa se za njih uglavnom u Hrvatskoj zna u uskom krugu kazališnih ljudi.

Domaći off-program

Ne treba, međutim, biti sasvim nepravedan prema domaćim stvarateljima kazališnoga ozračja. Eto, na primjer, kad je autorima Nataši Rajković i Bobi Jelčiću umjetnička putovnica bila pretrpana pečatima najuglednijih europskih umjetničkih viza, diskretno se počelo s njima razgovarati ne bi li možda mogli nešto malo raditi u off-programu nekog od domaćih kazališnih festivala.

Festival Theaterformen koji se održava u Hannoveru i Braunschweigu, i njegova umjetnička voditeljica Veronika Kaup Hasler, kao i grandiozni festival rječita imena Theater der Welt (prostre se svojim događanjima na gradove Düsseldorf, Bonn, Duisburg i Köln), te njegov umjetnički direktor Matthias Lilienthal, nisu, međutim, dugo promišljali — niz uspjeha Nesigurne priče davao je jasan znak da na tandem Rajković — Jelčić jednostavno treba odmah zaigrati.

I tako je Theaterformen festival pozvao Bobu Jelčića i Natašu Rajković da u festivalskoj produkciji naprave predstavu u Schauspielu u Hannoveru, a Theater der Welt odmah nakon toga ponudio im je novi projekt.

Festivalska izvedba u Hannoveru održana je 16. lipnja, a premijera na Theater der Welt od 28. do 30. lipnja u Duisburgu. Riječ je o dva različita, odvojena projekta, od kojega će prvi od jeseni ući u redoviti repertoar Stadttheatera Hannover.

Riječ je o predstavi koja je u jeku svjetske histerije oko nogometnoga prvenstva izvedena pod naslovom Heimspiel. U pitanju je nogometni termin koji označava igru momčadi na domaćem terenu (za razliku od igre na protivničkom terenu — Gastspiel).

Na domaćem terenu upravo je savršen naziv za predstavu koja je napravljena s glumačkom podjelom Moritz Durr, Bernd Geiling, Sebastian Haase, Franziska Henschel, Isebelle Menke, Teddy Rasch, Aglaja Stadelmann i Martina Struppek.

U tromjesečnim pripremama predstave dragocjena je bila pomoć prevoditelja Kirila Miladinova, jer je cijeli proces rada bio usmjeren upravo na problem razumijevanja i komunikacije. U zamišljenoj situaciji kazalište je pretvoreno u stan, u kojemu glumci primaju gledatelje kao goste, promatraju ih, komuniciraju s njima i poslije ih u svojim razgovorima komentiraju pa i ogovaraju. Od fragmenata stambenog prostora glumci stvaraju zamišljeni stan, čiji tloris kredom iscrtavaju na podu, uvode u njega gledatelje i započinju moguće večernje druženje. Povremeno zaboravljaju publiku uspostavljajući međusobno odnose druženja, u rasponu od intimnih ispovijedi do površne razmjene kurtoaznih fraza, upravo kao na svakom običnom večernjem druženju u bilo čijem stanu. Potom se vraćaju gledateljima, koji se i sami uključuju u predstavu kao u razgovor gosta s domaćinima, po želji. Pa ipak sve ostaje u okvirima čvrste strukture kazališnoga znakovlja, dramaturški precizno postavljene i redateljski minuciozno fiksirane. Površnom pogledu može nalikovati na improvizaciju, ali to je tek učinak koji je proizveden studioznom razradom najsitnijih detalja u kojoj je na kraju sve planski vođeno i pročišćeno postavljeno. I upravo ta fascinantna prirodnost situacije, prividna lakoća igre, postignuće su mukotrpna istraživanja i osvještavanja. Osobito u kazalištu njemačkoga govornog izričaja, gdje je gluma, i ona vrhunska, gotovo redovito visoko distancirana, s golemim odmakom i u okvirima tradicije nesklone prirodnim stanjima, postići učinak kakav postiže Heimspiel pravo je kazališno čudo. Pritom je problem gostoprimstva i otvaranja prema strancima jedan od osnovnih problema sredine u kojoj je predstava rađena, jednako kao što je to i problem otuđenja i nedostatka komunikacije. A upravo to kazališno umijeće Bobe Jelčića i Nataše Rajković, da dugotrajnim kazališnim istraživanjem preoblikuju scensku rampu i stvaranje iluzije u balon od sapunice s kojim se glumci i gledatelji poigravaju lakim, intimnim uzdasima, jedan je od temeljnih razloga zadivljenosti njemačke kritike i publike njihovim radom. Uostalom, nešto slično danas jedva da istražuje desetak kazališnih stvaratelja u cijelom svijetu.

Novi trendovi

Theater der Welt okupio je tako elitno kazališno društvo koje čine Oskaras Koršunovas, Luk Perceval, Alexander Petlura, Kristian Smeds, Krzystof Warlikowski ili Rodrigo Garcia, odreda dolazeće mlađe zvijezde u fokusu kritičarskog zanimanja za nove trendove u svjetskom kazalištu. Svaki od tih redatelja dobio je u projektu X Wohnungen po jedan stan u stambenim četvrtima Duisburga (ukupno dvadeset i pet stanova), iz kojih je festival privremeno iselio stvarne stanare zadržavši sve ostalo, od pokućstva do osobnih detalja. U prostore su potom ušli glumci i na licu mjesta stvorili s redateljima predstave, a zatim su u stanove pušteni i gledatelji.

Bobo Jelčić i Nataša Rajković i tu su učinili nešto sasvim različito. Oni nisu iselili stvarne stanare, nego su ih jednostavno uzeli kao glumce. Tako su Josip, tridesetpetogodišnji sin gastarbajtera, i njegova djevojka Marijana, u vlastitom stanu postali glumci, uz još jedan stariji hrvatski par, Božu i Ljubicu, iz susjedstva.

Populacijsko odumiranje

U prostor su svakih pet minuta pripuštali po dva nova gledatelja, koji su jednostavno upadali u različite dijelove priča što su ih ti ljudi pričali, priča posloženih dramaturški na osnovi kombiniranja istinskih životnih priča konkretnih osoba i dopisanih situacija i razrada. Predstava je otvorila probleme populacijskog odumiranja Duisburga nakon propasti velike i zastarjele industrije, iseljavanja mladih, izgubljenosti stranaca desetljećima naseljenih upravo tu, i otvorila pred gledateljima njihove frustracije u odnosu na sredinu u kojoj žive, ali i na misli o povratku u zavičaj. I to je bio neke vrste Heimspiel, jer se predstava stvarala na domaćem terenu intimnih frustracija, razmišljanja i problema koje ne treba izmišljati. Rad u materijalu visokog rizika, na dnu ljudske intime, očito je ono što Natašu Rajković i Bobu Jelčića najviše izaziva u kazališnom traganju. A upravo su tu mogućnosti za pronalaženje tema i poticaja neiscrpne, pa nema dvojbe da su pred autorima Natašom Rajković i Bobom Jelčićem još mnoge predstave. A konkretni pozivi za rad već su stigli. Doduše, uglavnom iz inozemstva.

Darko Lukić