Uspjeh ambijentalnoga kazališta

Uspjeh ambijentalnoga kazališta

Čini se da kazališni kritičari ne cijene tzv. nevidljivu režiju, za razliku od većine filmskih, koji u klasika, posebice američkih, ali dijelom i europskih, te u nekih suvremenih autora, itekako uvažavaju redateljski prosede bez posebno atraktivnih pojedinačnih scena, koji jedinstvenošću cjeline ostvaruje najviše domete

U razgovoru o predstavi Ingropani interesi zaboravljenoga španjolskoga nobelovca Jocinta Benaventea u prijevodu i adaptaciji na dubrovački Luka Paljetka i režiji Vita Taufera jedan mi je ugledni likovni umjetnik rekao kako predstava doduše jest dobra, ali se istodobno zapitao zar se doista nije mogao naći neki manje naivan i važniji komad. Ne bih tu primjedbu spominjao da mi se ne čini kako ona tek nešto radikalnije karakterizira i medijski odjek ovoga po mom mišljenju iznimnog kazališnog događaja na Igrama, a djelomice i uobičajene sudove o komediji kao pretežito zabavljačkom rodu koji će tek rijetko dosegnuti umjetničke vrijednosti. Tako gotovo nitko ne spominje ovu predstavu kao važniji događaj ne samo ljetnog teatra u nas nego ni dubrovačkog festivala, iako su kritike mahom bile pozitivne. No, i u njima je najveće pohvale zaslužio onaj najozbiljniji dio posla Luka Paljetka, koji doista jest ostvario vrhunski prijevod, nadograđen adaptacijom na dubrovački dijalekt, koja dobiva visoku vrijednost autorskoga književnog djela, a istovremeno svojim dijalogom omogućava i glumačku razigranost i suživljenost tog barem toliko Paljetkova koliko i Benaventeova kazališnog predloška s dubrovačkim ambijentom, a i mediteranskom tradicijom, kojom je kazališna povijest Grada duboko prožeta.

Nimalo naivno

Benavente (1866-1954) svoje je Los intereses creados (u književnom prijevodu Povezani interesi) napisao 1907. koristeći tipove commedia dell’arte u priči o dvojici probisvijeta koji bježeći pred progonom ljudi koje su prevarili stižu u nepoznati grad (u ovoj predstavi Dubrovnik), gdje odlučuju izvesti svoju posljednju i najambiciozniju varku, predstavljajući se kao plemić Leandro i njegov sluga Krispin i uvlačeći viđene građane u svoje varke na takav način da bi njihovo razotkrivanje dovelo ne samo do kažnjavanja krivaca nego i do ugrožavanja interesa prevarenih, koji bi time više izgubili nego dobili, te će tako komedija imati svojevrstan sretan završetak, jer će krivci ostati nekažnjeni, a ostali svi pronaći u tome kakav-takav dobitak.

Jezikom, te kostimima i scenom Slavice Radović, predstava se efektno usidrila u Dubrovnik na razmeđu 19. i 20. stoljeća, dok je svojim nimalo naivnim zapletom aktualna ne samo za Dubrovnik nego i cijelu Hrvatsku. Međutim, i to kao i prije nabrojene teme ono je što je najvidljivije i o čemu je najlakše pisati, pa je u većini kritika izvedba dobila nezasluženo tek konvencionalne pohvale.

Čini se da kazališni kritičari ne cijene tzv. nevidljivu režiju, za razliku od većine filmskih, koji u klasika, posebice američkih, ali dijelom i europskih, te u nekih suvremenih autora, itekako uvažavaju redateljski prosede bez posebno atraktivnih pojedinačnih scena, koji jedinstvenošću cjeline ostvaruje najviše domete. Tim očito ne odveć cijenjenim (barem u kritike, jer publika je predstavu ispratila ovacijama) i vrlo teškim, a u komediji možda još i težim putem (jer i sitna pogreška može narušiti sklad cjeline, pa je to najvjerojatniji razlog što je dobrih komedija mnogo manje no dobrih drama ili tragedija) krenuo je ugledni slovenski redatelj Vito Taufer. Stvorivši jedinstven ugođaj gotovo bajkolike atmosfere, vrlo precizno dozirajući ritam i brinući se o svakom detalju, on se ponajprije oslonio na sjajan glumački ansambl u kojem su atraktivne komične uloge ostvarili i oni koji su se takvim ulogama proslavili poput Predraga Vušovića i Danka Ljuštine, kao i oni kojima to nije specijalnost — Alma Prica i Zvonimir Zoričić ili mladi Kristina Krepela i Borko Perić (a pomalo je nepravedno ne spomenuti i ostale ne manje vrijedne članove brojnog ansambla).

Sjajni Nadarević

Ipak uspjeh Tauferove predstave ne bi bio tako velik bez izvanrednoga Mustafe Nadarevića u glavnoj ulozi sluge Krispina, koji virtuozno manipulira sudbinama svih ostalih likova, balansirajući krajnjim naporom na rubu ponora u koji ga njegove spletke mogu sunovratiti. Nadarević pritom nimalo ne mijenja svoju snažnu glumačku osobnost, a ni karakterističan način igre i govora, te se čini da Krispina prilagođuje sebi, a ne sebe ulozi, no rezultat je izvanredno uvjerljiv lik koji u sjećanje može prizvati nezaboravnoga Pometa Pere Kvrgića.

A to može voditi do teze kako je kazalište na otvorenom u Dubrovniku uza sve veličanstvene predstave koje su prirodni dekor koristile bilo kao mogućnost drugačijeg odnosa scene i gledališta bilo kao efektan okvir zbivanjima na sceni u pravom smislu bilo ambijentalno (ako pod tim podrazumijevamo čvrste veze predstava s ambijentom u kojem su prikazane, dakle u širem smislu s Dubrovnikom samim) ponajprije u komedijama — od najboljih interpretacija Držića preko ponašijenčene Goldonijeve Kafetarije do frančezarije Nemoćnik u pameti. U tom će slijedu i Benavente-Paljetkovi Ingropani interesi u režiji Vita Taufera imati zasigurno važno mjesto.

Tomislav Kurelec