Sapunska tragedija

Sapunska tragedija

Svi, uglavnom, izgledaju dobronamjerno, čime se, naravno, gubi i mnogo napetosti na kojoj se temelji drama, a ostaje dojam da promatrate slatke i gorke adolescentske faze koje se događaju u nekom štrumpfovskom selu

Ah, što reći! Lijepo je ostati bez riječi nad našim ljetnim programom u metropoli. I tako, dok se Zagreb ljeti pretvara u romantično selo, koje se po zbivanjima svodi na središnji trg i okolicu staroga grada, uvijek možete biti sigurni da u tom napuštenom terminu možete računati na glumačku družinu Histrioni.

U bajkovitu ozračju noćnim hladom omeđene Opatovine, tog povijesnog mjesta, pravim Zagrepčancima srcu prirasla, oni se brinu da zabave narod i ljude, koji su se namjerno ili slučajno našli u Zagrebu. Ove su nas godine odlučili zabaviti uz kabaret Zagreb kak Zagreb, povratkom u romantiku, s pomoću čuvenog Shakespeareova Romea i Julije.

Što je to autentični Shakespeare?

Uvijek me veseli krenuti na neku histrionsku predstavu, jer to je nalik na povratak kući. Na sceni uvijek znaš što te čeka! Lijepa stara klet koja je od ove godine još više obrasla u bršljan i raznobojno cvijeće s neke terase. Na samom prosceniju napravljeno je križanje dvaju romantičnih putića od crvene opeke, omeđenih zelenom travom i istim cvijećem, koje služi kao neka čudna rampa između gledalaca i glumaca, izazivajući i dalje dojam da smo na nekoj improviziranoj ljetnoj pozornici. Sve po starom! Znači, ovaj smo put u Veroni, rekoh sebi, i koncentriram se izmaštati Veronu, jer teško je kad nekoliko godina za redom dolaziš na isto mjesto, a scenografija je za različite predstave više-manje slična. Da, tako je to nekako izgledalo i u Shakespeareovo vrijeme, kad je kazalište bilo samo oblik zabave, a tek bi u sretnijim slučajevima postajalo i umjetnost.

Drugo pitanje koje me mučilo dok sam se spremala pogledati predstavu: što je u Romeu i Juliji tragično? Skupina mladih, zbog provrelih hormona, napravi nekolicinu suvislih, ali bolno glupih pogrešaka, omeđeni svojim zavađenim obiteljima, uz pomoć vrckave dadilje i smušena travara franjevca, a sve završava smrću dvojice rođaka i mladoga bračnog para. Tako gledano ne zvuči tragično, zvuči glupo, jer tragika toga komada nije u njegovu zapletu, nego u svemu onom što se zbiva ispod njega, koji svojom nježnom i preciznom emotivnom uzavrelošću grade mladi likovi ovog komada. Tragedija je u njihovoj potrebi za ljepotom, ljubavlju, slobodom i ludošću. Iskazuju je kroz ludilo poezije svih svojih osjećanja, koja se gotovo virtuoznom brzinom izmjenjuju iz sreće u očaj, pa zatim opet u užitak. Tako stalno, dok nas svojom sugestivnošću ne provedu iz suza u smijeh i obratno, a onda smo dovedeni do strašne konačnice u kojoj, gotovo, čitava jedna generacija završava spržena kao moljci u plamenu, ostavivši za sobom tek maleni trag i svjedočanstvo o žrtvi ljubavi koja uvijek mora patiti pod bremenom ljudske taštine, tvrdoglavosti i povrijeđenosti.

Amerikanizirati i hispanizirati

U postavljanju klasike na scenu uvijek se nameće pitanje: kojim putem krenuti, da li krenuti iz nekoga potpuno iščašena kuta i tražiti nešto novo ili se jednostavno konvencionalno držati dramskog predloška i osloniti na bravuroznost glume? Dražen Ferenčina u ovoj postavci odlučio se upustiti u pučko kazalište, podredivši sve likove igranju u tipovima, a uz pomoć V. Gerića, pretočivši dio teksta u kajkavski dijalekt. U predstavi se redatelj poigrava različitim tipovima romantičnih stereotipa, mješavinom tipoloških žanrova, pa čak i laganim utjecajima američkih bajkovitih adaptacija, u odnosima samih Romea i Julije.

Uvedeni kajkavski dijalekt daje jednako koliko i oduzima. Naime, u ulogama pučana, pisanih izrazito zabavnim žargonom, najbolje se snašla Biserka Ipša, ostvarivši u zadanim okvirima zavodljivu ulogu vrckave dadilje koja svojim narodskim i iskrenim pogledima pokušava pomoći mladima, ali i još jednom proživjeti slast prve mladosti. No, sam prelazak na kajkavštinu, potenciran kostimima, ima jedan manjak, koji to nužno i ne mora biti. Naime, tim se postupcima ne potencira razlika između staleških slojeva. Svi, uglavnom, izgledaju dobronamjerno, čime se, naravno, gubi i mnogo napetosti na kojoj se temelji drama, a ostaje dojam da promatrate slatke i gorke adolescentske faze koje se događaju u nekom štrumpfovskom selu.

Nedostaje poezija

Romeo (Hrvoje Klobučar) i Julija (Dora Fišter), potpadaju pod tipologiju američkih bajkovitih Grimmovih uprizorenja. Julčika je prelijepa, malo ratoborna, tvrdoglava, ali iskrena Barbie-princeza, a on je njezin iskreni, strastveni princ. Oboje glumaca plivaju u zadanim okvirima tipova, u nekim doista dirljivim trenucima, do trenutaka egzaltacije kao u sapunskoj operi. Merkucio (Dušan Bučan) i Benvolio (Siniša Ružić) grade s Romeom zanimljiv frajerski tim. Merkucio je mladić zapaljive prirode i glava trija, koji na život gleda kao na šalu i trenutačnu zabavu, u kojoj je dobar povod za tuču i dokazivanje muškosti uvijek dobrodošao. Simpatični požderuh Benvolio služi kao produžetak Merkucijeva ega, a Romeo je neovisni član grupe, nezasitnih i promjenjivih romantičnih prohtjeva, u koje je spreman ulaziti svom dubinom svoje duše. Enes Vejzović u ulozi Tybalta, Capuletijeva nećaka, svoj je lik interpretirao nalik na mlađahna, spretna i samouvjerena plemića, koji po nečemu podsjeća na Crnu Guju, a zbog čistog muškog dokazivanja ustrajava na čuvanju svoje obiteljske časti. Dobar borac. Capuletijeva (Asja Potočnjak) lik je nježne žene i majke, koja ima probleme s donošenjem odluka, a sam Capuleti (Tomislav Martić) humoristično funkcionira kao lik iz neke britanske kostimirane elizabetijanske parodije. Kombinacija hispano-oca Lovre (Franjo Kuhar), te duhovitih zbunjenih likova sluge Petra (Ivica Pucar) i oca Ivana (Josip Bobi Marotti), čine sve sastojke za zgodnu predstavu, razbibrigu ljetne noći.

No, ono što u ovoj predstavi nadasve nedostaje jest poezija. Naime, Romeo i Julija odigrani su kao djeca, ali ne kao djeca koja maštaju o tome da su odrasli, i premda neizmjerno slatki, gube tim putem cijelu lepezu mnogo dublje romantike.

Tako ova predstava, koja je spoj različitih popularnih televizijskih pravaca, ipak ostaje samo slatka, a ne prava kič-parada, velika sapunska tragedija.

Morana Foretić