Kvaliteta iznad estetika

Kvaliteta iznad estetika

Sa četrdesetak, uglavnom dramskih (uz nekoliko plesnih) produkcija, u oko 350 izvedbi avinjonski festival ključno je mjesto u bilo kakvu promišljanju europske kazališne situacije, barem kad je riječ o drami

Ako pripadate ljubiteljima dobre drame, tragačima za kvalitetnim dramskim produkcijama, najbolje mjesto za potragu protekla ljeta nedvojbeno je bio festival u Avignonu, kultno kazališno mjesto već pedeset i šest godina. Sa četrdesetak, uglavnom dramskih (uz nekoliko plesnih) produkcija, u oko 350 izvedbi avinjonski festival ključno je mjesto u bilo kakvu promišljanju europske kazališne situacije, barem kad je riječ o drami. Pogotovo kad se zna da je većina tih produkcija zapravo premijerna, jer festivalski koncept, u viđenju ravnatelja Bernarda Faivrea d’Arciera, ustrajava na orginalnosti i istraživanju. Naime, umjesto prikupljanja najboljih predstava s drugih uglednih festivala avinjonski festivalski tim usredotočuje se na zanimljive redatelje i s njima ulazi u koprodukcije. Tako da je festival slika recentnoga kazališnog stanja u Europi, bez namjere da otkriva ili diktira trendove, koncentrirajući se prije svega na kazališnu kvalitetu, bez obzira na različitost autorskih promišljanja.

Gotovo polovicu od šezdeset miljuna kuna, koliki mu je proračun, festival ostvaruje sam, dijelom zahvaljujući sponzorskim ugovorima, ali ponajprije zahvaljujući broju od 110 000 prodanih ulaznica, po cijeni od 160 do 240 kuna.

Borba na tržištu

Festivalskom bogatstvu treba dodati i paralelni festival (OFF) koji nema selekciju i koji, vrlo slično edinburškom festivalu Fringe, okuplja sve koji su spremni ući u investiciju iznajmljivanja prostora i borbu na prilično derutnu kazališnom tržištu. Jer, ako vam je mnogo četrdesetak službenih produkcija, što ćete tek reći na čak sedamsto neslužbenih, rasutih avinjonskim alternativnim prostorima. Avignon je u tri srpanjska tjedna tradicionalno mjesto u kojem nestaje granica između urbanog i scenskog i u kojem grad i teatar postaju jedno, prožeti u karnevalsko-kazališnoj atmosferi festivala.

I dok su u OFF-u dominirale komercijalne teme, jer je glavni cilj izvođača privući publiku u zaista nesmiljenoj konkurenciji pa se ne preza ni od čega, službeni se festival bavio uglavnom novim europskim tekstom i izuzme li se poneki festivalski promašaj, uvijek moguć kad se ne igra na sigurno, ponudu je činio niz iznimnih kazališnih uzbuđenja.

Premda su predstavljeni sa samo dvije (ko)produkcije, Avignon su ove godine obilježili Poljaci. I to ne poljski kazališni velikani i dobro poznata imena poput Krystijana Lupe, nego predstavnici mlade garde, Grzegorz Jarzyna i Krzystof Warlikowski. Oba su već gostovala u Avignonu, a zapaženim su predstavama zaslužili ovaj put festivalsku koprodukciju s matičnim poljskim kazalištima. Festen/Proslava Vinterberga i Rukova, adaptacija poznatog filmskog scenarija u režiji Jarzyne, zasigurno je bila jedan od festivalskih vrhunaca u veoma jakoj konkurenciji, baš kao što je i klasik Cleansed (Pročišćena) Sare Kane, koji čak dva zagrebačka kazališta najavljuju za sljedeću sezonu, u režiji Warlikowskog potvrdio dominaciju Poljaka u novom europskom kazalištu. Tako smiono, a opet točno čitanje teksta, s osjećajem za ritam, uz reprezentativne primjerke najbolje poljske glumačke škole i vizualnu maštovitost poljske je predstave zacementiralo u festivalski vrh.

Genijalna pomaknutost

Ne može se međutim reći da je ostatak festivala protekao u sjeni Poljaka. Talijani su dostojna predstavnika imali u genijalnoj pomaknutosti Pippa Delbona, koji se festivalu predstavio sa čak tri projekta, čime mu je iskazana posebna čast. Taj još mladi talijanski kazališni autor, rođen 1959, koji i piše i režira i glumi, zajedno sa svojim ansamblom sastavljenim od naturščika, od kojih mnogi izgledaju kao društvo iz Vlade Malnarove Republike Peščenice, predstavio je svoje originalno kazališno promišljanje predstavama Il Silencio (Tišina), Guerra (Rat) i La Rabbia (Bijes). Delbono kombinira recital, glazbu, performans, sve što mu na pamet padne, stvarajući međutim iz toga suvisli kazališni sustav, hrabar i nekonvencionalan, s mnogo duha i sentimenta.

Festival je Europi dostojno predstavio i Rodriga Garciju (1964), još jednog osobitog autora, Argentinca preseljena u Španjolsku, kazališnog provokatora, koji rado šeta po granici dobra ukusa, bez kompleksa i hrabro je prelazeći. Igrajući se tabuima, od pedofilije do crkve i obiteljskih vrijednosti, Garcijin kazališni rukopis švrlja na sve strane, ali uvijek vrteći se oko hrane i pravih gastronomskih bakanalija na sceni. Koje se, treba li reći, također poigravaju dobrim ukusom kombinirajući vrlo smiono potpuno nespojive delicije, pretvarajući povremeno scenski prostor u — pečenjarnicu.

Monodramska forma

Među jake kazališne autore mlađe generacije koji su istovremeno i glumci i pisci i redatelji i kojima pristaje jedino naziv kazališni autor, a kojih je sve više u suvremenoj Europi, zasigurno pripada i Eugen Griškovec, koji je posljednjih godina u Rusiji stvorio orginalnu kazališnu estetiku i koji ustrajno nastavlja na svom autorskom putu. Nakon uspjeha s monodramom Kako sam pojeo psa Griškovec polako širi monodramsku formu. Planet je još jedno promišljanje o smislu suvremenoga svijeta i čovjeka, duhovita i ganutljiva priča o osamljenosti u svijetu brza života i gladi u vremenima brze hrane, ovaj put dorađeno uvođenjem glumice.

Ono najzanimljivije na festivalu kao da se događalo izvan kruga slavnih imena prisutnih na festivalu. Ma koliko zaista fascinantna bila nova plesna produkcija Sashe Waltz noBody, ili Müllerova Medeja Anatolija Vasiljeva i Lacascadeova produkcija Čehovljeva Platonova, takve su stvari od velikana redovito očekivane. Ono gdje je Avignon važan otkrivanje je onih koji dolaze. Pa se takvom pokazala i Claire Lasne, mlađa francuska redateljica predstavljena produkcijama Čehovljeva Šumskog demona i Moliéreova Don Juana, odigranim u šatoru u kojem ta kazališna grupa održava predstave. Claire Lasne, naizgled poštujući tradiciju i izbjegavajući svaku radikalnost, ali sa sitnim i vrlo orginalnim kazališnim zahvatima, interpretira klasike otvarajući im put u novo stoljeće. Jon Fosse pak norveško je vruće ime koje upravo preplavljuje europske scene, a njegova mračna obiteljska priča Posjeti u točnoj i odlično odigranoj produkciji Theatre de Vidy — Laussane i režiji Marie-Louise Bischofberger otkriva i zašto.

Tehnološka fantazmagorija

Denis Marleau, kanadski redatelj nije više u prvoj mladosti, ali njegova tehnološka fantazmagorija Slijepci, nastala po čudesnoj istoimenoj drami Mauricea Maeterlincka, pravi je kazališni šok. Ta zaista fantazmagorična kazališna pojava, na granici videoinstalacije i kazališta, u kojoj sudjeluje šest muških i šest ženskih glava, slijepci izgubljeni na nepoznatom otoku, pravo je tehnološko čudo, u kojem i nakon kraja ostaje nejasno gdje je završavala tehnologija, a počinjalo kazalište i tko je tu bio glumac, a što samo njegovi odrazi. Te originalne i eksperimentalne glave koje govore pohodile su nakon Avignona i Edinburgh, kao jedina predstava zajednička dvama najvećim europskim festivalima.

Avignon je i jedan od rijetkih poznatih kazališnih festivala koji se trudi ući u ambijent Provanse i poraditi na ambijentalnom kazalištu, festival tradicionalno ostaje vjeran dvorištu Papinske palače, spektakularnom otvorenom prostoru s dvije tisuće mjesta, koji je ove godine ugostio Lacascadea i Waltzovu, ali istražuje i druge otvorene prostore, samostanske klaustre, napuštene crkve i dvorce u okolici. Ambijentalni spektakl i domaći pandan jakoj poljskoj produkciji trebao je biti Aleksandrijski kvartet, adaptacija poznatog romana Lawrencea Durrella, koju je u napuštenom kamenolomu u srcu Provanse režirao Stuart Seide. Sve je tu dobro mirisalo, od vožnje autobusom izvan Avignona i kratke šetnje kroz tipični provansalski krajolik do scenski iznimno zahvalna kamenoloma pod zvijezdama. Petosatni Aleksandrijski kvartet pokazao se međutim najvećim festivalskim promašajem u kojem je narator pokušavao pokriti nemoć adaptacije, a cijela je konstrukcija bila vrlo rastegnuta.

Najviše strancima

Festival je, unatoč poneku veteranu, i ove godine najviše prostora dao mlađim ljudima, strancima čak više nego Francuzima. Još 1998. unutar festivala osnovan je program Theorem, svojevrsna spona s europskim istokom, a koji je vrlo brzo pokazao živost kazališta iza nekadašnje željezne zavjese i otkrio Europi redateljska imena poput Laszla Hudija, Grzegorza Jarzine, Krisztofa Warlikowskog, Oskarasa Koršunovasa, Arpada Schillinga i bugarskog kazališta-laboratorija Sfumato. Program zamišljen da izgradi mostove između Istoka i Zapada ne samo kazališne Europe pokazao se punim pogotkom pa je postao avinjonska konstanta koja je i ove godine dala iznimno zanimljive rezultate, a u tom programu mjesto čeka i Hrvatsku, čim se pojavi netko sa zanimljivim projektom.

Teško je uopće u jednom tekstu sažeti sve zanimljivo što se događalo na festivalu, ali je još teže pokušati na osnovi viđenog izvući ili sugerirati neke trendove koji bi navodno dominirali suvremenim europskim kazalištem. To ne pokušava ni festivalski koncept, prije bi se moglo govoriti o predstavljanju autorskih osobnosti u njihovim različitostima koje zajedno čine sliku jednog zanimljivoga kazališta koje se danas zove europskim.

I da nije bilo toliko vrijednih predstava, vrijedilo je vidjeti košmar Krležina Kraljeva na avinjonskim ulicama, sve one žonglere, zabavljače, gutače vatre, glumce i svirače, publiku koja pokušava s kraja na kraj grada, s jedne predstave na drugu, stići u vremenu novog atletskog rekorda, krcate restorane i kafiće u kojima se razmjenjuju kazališne informacije, svu tu sliku šarmantnoga kaosa grada koji je postao jedno sa svojim festivalom.

Jasen Boko