Grandiozan ritual

Grandiozan ritual

Među impresivnim stijenama kamenoloma Dubac sitno i pomalo izgubljeno djelovalo je i za Ljetne igre veliko gledalište od šestotinjak mjesta, a ne samo improvizirana scena Shakespeareova Othella u izvedbi litavskog kazališta Meno Fortas (Tvrđava umjetnosti) i režiji jednog od danas najcjenjenijih svjetskih redatelja Eimuntasa Nekrošiusa. Taj je dojam dao dodatnu vrijednost ideji prizorišta (koje je kao i kostime koji upućuju na svevremenost ove tragedije) efektno oblikovala Nadežda Gultiajeva kao lađu koja nosi ljudske sudbine olujnim morem, čije su nakane protagonistima nadređene i neshvatljive. Efektno otvaranje predstave u kojem je taj prvi dojam nadograđen silnim intenzitetom glumačke igre, bukom i bijesom zvučne kulise, osmišljeno kontrapunktirane sugestivnoj glazbi Faustasa Latenasa, a sve to podcrtano i promišljenom uporabom svjetla Audriusa Jankauskasa, potpuno je zabljesnulo svakog gledatelja.

Reinterpretacija izgovorenog

No, nakon nekog vremena osjetio sam stanovitu nelagodu i strah kako će mi se (a vjerujem da to nije samo moj problem) ponovno dogoditi da djelo o kojem sam čuo samo superlative ne bude izvrsno sukladno mojim očekivanjima, te me tako na određen način razočara. Nekrošiusov izbor ključnih situacija Shakespeareove drame, koje nakon izgovorena dijaloga postaju povod za efektnu glumačku igru bez riječi mogao je asocirati na Brechtov Verfremdungseffekt, gdje se glumci ne uživljavaju u svoje uloge niti navode gledatelja da s njima emocionalno komunicira, nego predstavljaju pojedine situacije tako da bi publika o njima mogla razmišljati, no pitanje je bilo koliko je to opravdano u odnosu na tako poznate i toliko puta analizirane scene. Slične dvojbe mogao je u tim početnim trenucima izazvati i način glumačke igre, koji je prizivao u sjećanje šezdesetih godina avangardni teatar tijela u kojem je fizička ekspresija nastojala potisnuti dramsku riječ u drugi plan. No, kako je u Nekrošiusa ta riječ već bila izgovorena, to je ovdje glumačka energija bila usmjerena na reinterpretaciju izgovorena na sceni koja je bila bogato napučena znakovljem i simbolima (ponajprije vezanim za vodu, a potom vatru kao za temeljne elemente) kao u redateljskom kazalištu sedamdesetih i osamdesetih.

Međutim, čak i onaj kritičkije nastrojen gledatelj koji nije bio od početka do kraja fasciniran vizualnim efektima i ritmom predstave, nego se pitao o svrsi te Nekrošiusove postmodernističke uporabe nekih prekretničkih postupaka kazališta prošlog stoljeća, bivao je vrlo brzo uvučen u magiju kazališnoga čina, u kojem je redatelj upotrijebio i te postupke i Shakespeareov tekst kao gradbeni materijal iz kojeg će iznimnom maštom oblikovati vlastiti svijet na sceni u kojem će mu ono arhetipsko u tekstu biti najvažnije u oblikovanju veličanstvenoga suvremenog kazališnog rituala.

Ljubomora nije glavna

Tek u tom svjetlu moguće je sagledati pravu veličinu glumačkih interpretacija koje psihološku motivaciju pomiču u zadnji plan. Zato za Othella Vladasa Bogdanasa ne samo da nije važno da nije tamnoput, nego mu ni ljubomora nije glavni problem, jer se njegova virtuozna interpretacija temelji ponajprije na prikazu čovjeka koji još jest u moći i snazi, ali je svjestan da ne može dobiti bitku sa sudbinom, koja će ga slomiti ne samo ljubomorom nego i starenjem. Ni jednako dojmljiv Jago Rolandasa Kazlasa nije više oličenje zla i vrhunskog manipulatora, jer i njime kao i ostalima manipuliraju sile koje su daleko moćnije. Takvu koncepciju i način igre posebno je efektno iskoristila primabalerina izrazitoga glumačkog talenta Egle Špokaite da bi od Desdemone, uobičajeno sporedna lika — žrtve spletke, stvorila ravnopravnog protagonista, jer su svi na isti način žrtve sudbine koju ne mogu shvatiti.

Nekrošius je tako uspio dosegnuti jedan od vrhunaca suvremenog teatra, stvarajući autentičan kazališni mit današnjice o pojedincu izgubljena u mrežama nadmoćnih sila čije mu značenje izmiče.

Tomislav Kurelec