Gosti nadigrali domaće

Najbolja predstava festivala, prema sudu potpisnika bio je Kvartet V 2.0 Ivana Talijančića, nastao po Müllerovom Quartettu, a odluka Splitskog ljeta o koprodukciji s njujorškom grupom WaxFactory sigurno je bila najbolji festivalski potez

»Splitska kazališna umjetnost u posljednje četiri godine duboko se upisala u kazališne zemljovide Europe i posebno Mediterana.« Ako je i točna takva ambiciozna tvrdnja intendantice Mani Gotovac iz uvodne riječi u programu 48. splitskog ljeta, na kraju još jednoga ljetnog festivala, može se samo ustvrditi da se s njega malo što ima duboko upisati u nekakav zemljovid, ma gdje on visio. U pedeset i četiri festivalske izvedbe ubrojene su i tri kinoprojekcije suvremenoga talijanskog filma, grupa uličnih zabavljača vatrom, promocija splitskih pisaca, nastup Tereze Kesovije s Michelom Legrandom, izložba aktova Stephana Lupina, čak i izložba Antologijska djela splitske Galerije umjetnina, koja u gradu traje od proljeća. U izvedbe nisu brojane ribe u gradskom akvariju i turističke kolone u gradskoj luci.

Pučko i art kazalište

Dramski program zamišljen je, prema izjavi ravnateljice, kao kontrapunkt »pučkog i art kazališta«, premda bi ga bilo točnije razvrstati u nekoliko cjelina; Pučko kazalište (»u duhu post moderne«!?) grupiralo se oko Carrarine poljane, dvije domaće premijerne produkcije, Wildeov i Bošnjakov Idealni muž i Koltesov Roberto Zucco, trebale su osvojiti nove kazališne prostore, dva gostovanja (Ime ruže i Kvartet V 2.0) bila su sačuvana za podrume Dioklecijanove palače, dok su ulični zabavljači šetali središtem grada.

Dobru ideju održavanja repertoarne linije pučkog teatra pokvario je izbor predstava za festival, ako je izbora uopće bilo. Poletija grdelin iz Žuja Ivice Mijačike u režiji Krešimira Dolenčića i Joška Ševe i produkciji Teatra Grdelin i DK Gavella zasniva se na dramski vrlo siromašnu tekstu pa je ponekad bilo tužno promatrati glumce profesionalce nacionalne kuće kako padaju na niske grane umjetničkoga rada u fušu. Benetovićeva Komedija od raskota u izvedbi Hvarskoga pučkog kazališta pokušaj je jednog od najuglednijih hrvatskih amaterskih kazališta da preživi i nakon smrti duhovnoga vođe Marina Carića, pokušaj koji ne stoji na najsigurnijim nogama, ali mu se priznaju sve olakotne okolnosti. Ni putujuća artistička skupina Šušur iz Bola pod vodstvom Ivice Jakšića nije svojim novim radom Svi smo mi judi ponovila uspjeh kultne predstave Gujin rode, premda je ostala na dobru putu pa je ostao dojam da je pučki teatar na Ljetu mogao mnogo bolje — da se netko zaista pobrinuo za selekciju.

Program uličnog kazališta sastojao se od dvije predstave koje bi teško bilo nazvati dramskim. Natural Theatre Company iz Engleske nastavlja promišljati i razvijati orginalnu zamisao da četvoro glumaca nizom skečeva i etida prošetaju gradskim ulicama u doba najveće gužve. Odjeveni kao policajci, biljke lončarice, prosvjednici protiv smijeha ili bilo što što im na pamet pade Britanci su bili pravo osvježenje na ulicama grada koji i sam živi teatralno. Pokušaj da se ulični teatar na Splitskom ljetu obogati nastupom tzv. Nove lože lude mame s »projektom« Tierra del Fuego po mnogočemu je presedan, jer nema festivala u svijetu koji od uličnog izričaja pokušava stvoriti instituciju i nazvati je službenim programom jednog festivala, ali još je veći problem što šarmantni momci i cure koji se diče svojim ciganskim životom nisu još dovoljno vješti u baratanju vatrom, pa su baklje letjele i gdje ne trebaju i prečesto završavale na podu. Specijalizacija u nekom od europskih gradova gdje je takvih programa na ulicama napretek dobro bi im došla.

Uzbudljivi monolozi

Na samom kraju, i nekako izvan festivalskog programa, mimo ranijih najava, pojavila se Eve Ensler, koja je pokazala scensku adaptaciju svoje knjige Vaginini monolozi, što je već zaslužila kultni status. Ako ste kao muškarac uspijevali ignorirati činjenicu da ste uljez na predstavi jer nemate rečeni organ koji slavi predstava, mogli ste uživati u toj uzbudljivoj predstavi dinamičnog tempa, ponekad gorkoj, a ponekad veseloj, tragičnoj i smiješnoj istovremeno, koja ženu slavi, a muškarca opominje.

Dva prava dramska gostovanja bila su i vrhunac festivala. Ime ruže, prva scenska adaptacija poznata Ecova romana u režiji Matjaža Bergera i produkciji Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane bila je dosljedno promišljena i odlično realizirana izvedba koja je uspjela Ecove semantičke kodove iz literature prebaciti u drugi, kazališni medij, ostvarivši novi, ali jednako relevantan semantički niz. Predstava je zadržala i trilersku notu i premda se slovenski SMG znao Splitu predstavljati i s još boljim produkcijama Ime ruže zaslužilo je glavnu festivalsku nagradu Juditu Slobodne Dalmacije.

Najbolja predstava festivala, prema sudu potpisnika bio je Kvartet V 2.0 Ivana Talijančića, nastao po Müllerovom Quartettu, a odluka Splitskog ljeta o koprodukciji s njujorškom grupom WaxFactory sigurno je bila najbolji festivalski potez.

Postapokaliptičnu Müllerovu dramu mladi redatelj iz Splita koji živi u New Yorku smjestio je u futurističku sredinu promislivši je konceptualno i ostvarivši dosljedno i minuciozno razrađenu predstavu koja mudro promišlja čak i ambijent Dioklecijanovih podruma u kojima se događa. Müllerova drama pronašla je multimedijalnu viziju i pretvorila se u promišljeni koncept dosljedan i zatvoren u sebi, baš kao što je svijet posljednjih preživjelih hermetično odijeljen od ostatka razrušena svijeta.

Müllerov »dekadentni rekvijem za kraj milenija« mogao je biti izvanredan izlet u off-program — da je ovogodišnje Splitsko ljeto uopće imalo nešto što bi dominiralo kao glavni program.

Jer, dvije glavne festivalske premijere razočarale su. Idealni muž Elvisa Bošnjaka nastao prema drami Oscara Wildea nije uspio scenski objasniti zašto se nije poslužio originalnim tekstom, nego se bavio adaptacijom koja je stvar premjestila u Hrvatsku danas i okrenula je prema žanru koji nema mnogo veze s Wildeom. Elvis Bošnjak, koji se u posljednje dvije godine svojim tekstovima Otac i Nosi nas rijeka uvrstio u najuži kvalitetni vrh domaćih dramskih pisaca, na ovom bi primjeru mogao naučiti dvije stvari: da ne pripada onima koji pišu brzo (jer je Idealan muž nastao doslovno u dva mjeseca, kad je otpala mogućnost realizacije Malog mista) i da se dobro snalazi ondje gdje sam sebi odredi temu koja ga zanima, a ne radi po zapravo naručenoj ideji nametnutoj Wildeovim predloškom. Režija Nenni Delmestre mučila se najviše sa žanrom, koji je kretao u različitim pravcima ne odlučivši se do kraja čemu zapravo pripada, baš kao što je i u glumi bilo različitih pristupa, ali i dostignuća. Glumački su najzanimljivije bile epizode Čede Martinića, kojega se malo vidi na splitskoj sceni, a koji je ovaj put ostvario minucioznu epizodu lokalnog političara i posebno ona mlade splitske studentice glume Nataše Janjić, koja je iz oskudna tekstualnog materijala ostvarila vrlo zanimljivu ulogu i pokazala da je glumica na koju vrijedi obratiti pozornost, pogotovo poznavajući činjenicu da splitski glumački ansambl i nije baš u cvatu mladosti. Korektni su bili i Milan Štrljić i Arijana Čulina kao kompromitirani ministar i supruga mu koja ima ambiciju i ostati gospođa ministarka po svaku cijenu i, konačno, sam Elvis Bošnjak.

Idealan muž tako je ostao kao jedna ne osobito kazališno važna predstava, koja je, dijelom zahvaljujući i prostoru u Vili Dalmacija pod čudesnom magnolijom, dovoljno zabavna i vizualno privlačna da osigura sebi još poneko festivalsko ljeto.

Sažetak mandata

To će se, međutim, teško dogoditi produkciji Roberto Zucco u režiji makedonskog redatelja na radu u Moskvi Ivana Popovskog, očekivanoj kao glavni festivalski događaj. U izjavama nakon predstave Mani Gotovac i Ivica Buljan, koji ovom produkcijom i završavaju svoj četverogodišnji splitski mandat — premda postoje dvojbe oko toga tko će voditi sljedeće Ljeto, novi intendant Štrljić ili gđa Gotovac — ustvrdili su kako ova predstava sažima u sebi sve ono što su oni htjeli u protekle četiri godine. U čemu bih se, konačno, potpuno složio s njima. Jer, Koltesov Roberto Zucco, ovakav kakva je Split vidio u završne dvije festivalske večeri, zaista je simbolični sukus četverogodišnjega mandata Mani Gotovac: navodno svjetska predstava i estetika kojoj provincijalna publika (a kritika posebno) jednostavno nije dorasla. Takvih smo se zaista u Splitu nagledali posljednjih godina. Pretpostavljam da svi oni koji nisu dokučili unutarnje razloge kaotičnoga Roberta Zucca, koji predstavu drže čistim i ne osobito suvislim egzibicionizmom koji je pritom i dosadan, vjerojatno pripadaju provincijalnim konzervativcima mentaliteta »seoskih učitelja«, kako se izrazila intendantica, koji ne prepoznaju suvremene scenske trendove i moderni teatar.

Predstava je natrpana scenskim znakovima koji uopće ne dobivaju funkciju u sklopu veće cjeline i ostaju visjeti u zraku, kao znakovi, simboli ili efekti koji su isključivo sami sebi svrha, bez unutarnjih razloga, ali s mnogo krvi. Predstava se vuče sporo, uz intermezza iz kompjutorskih igrica, uz zviždukanje, ples i bučnu glazbu i s vrlo šarolikim glumačkim kreacijama. Tek povremeno dio neke scene ili glumačkog ostvarenja (vrijedni su spomena Goran Navojec u naslovnoj ulozi, Ksenija Prohaska, Milan Pleština, Lucija Šerbedžija, Nenad Srdelić, Nives Ivanković...) pogodi u živac Koltesove misli ili emocije u ovoj odlično napisanoj drami koja spaja brutalno i poetsko. Nažalost, u samoj produkciji, ma koliko tekst bio predstavljen integralno, najmanje je ostalo samog Koltesa.

Zaista bih nakon ovako blijeda festivalskog ljeta, kakvo Split dugo ne pamti, volio vidjeti gdje visi taj zemljovid na kojem se ovakva kazališna umjetnost duboko upisala.

Jasen Boko