Treće lice autarkije

Sinova soba (La stanza del figlio), red. Nanni Moretti

Premda je na svojoj vespi obišao gotovo cijeli svijet kao najprepoznatljiviji talijanski filmski autor (i lik), Nannija Morettija u ovim krajevima zapravo nismo imali prave prilike upoznati. Tek njegov sedmi igrani film, Moj dragi dnevniče, svojedobno se pojavio u zagrebačkim kinima, ali se zadržao nepuna tri dana. Zakašnjelim gledateljima ostala je utješna prilika da preko videoizdanja pokušaju proniknuti u autarkičan svijet talijanskog osobenjaka, gotovo dvadeset godina nakon njegova cjelovečernjeg filmskog manifesta Io sono un autarchico na 8-milimetarskoj vrpci.

Tijekom tog razdoblja Moretti je od vlastite osobe glumca, autora i političkog aktivista, te govora iz prvog lica jednine, uspio izgraditi nekonvencionalnu filmsku instituciju, omiljenu među europskim kritičarima. Logikom festivalskih preporuka (Zlatne palme u Cannesu 2001. za najbolji film) do nas je stigla i zbunjujuća Sinova soba. Zbunjujuća, jer od ispovjednog Rimljanina na vespi s filmskim imenom Michele Apicella u posljednjem filmu ostaje tek grafički podsjetnik — crtež sa špice, Morettijeva glumačka pojava u posve novom izdanju te ime redatelja koji je humorno raskošnu i dinamičnu društvenu satiru zamijenio gotovo asketskom, hiperozbiljnom i mirnom obiteljskom dramom. Zaokret je onespokojio i kritičare i gledatelje, koji u premještanju mobilnog, zaigranog i angažiranog (ljevičara) Morettija s rimskih ulica u kontemplativni mir askonske Sinove sobe pokušavaju pronaći nit kontinuiteta autorske mitologije.

Laički odjel psihoanalize

To je naizgled teško i zbog stilskog zaokreta, ali ne i nemoguće s obzirom na dosadašnji subverzivan ispovjednički i (kripto)autobiografski registar Morettijevih filmova. U njima se talijanski Woody Allen ili deconstructing Nanni, kako ga danas zovu, s velikom dozom (auto)ironije već prilično udomaćio u laičkom odjelu psihoanalize. Štoviše, prisvojivši poziciju pripovjedača u prvom licu, koji istodobno i dokumentira i fikcionalizira vlastiti život, prešao je nevidljivu crtu koja dijeli pacijentov kauč od liječničkog naslonjača. A Moj dragi dnevniče, zasnivajući se na autobiografskim epizodama i subjektivnoj percepciji talijanske zbilje, bio je poput svojevrsne ironične samoterapije u kojoj je Moretti sebi davao odgovore na vlastita pitanja, ne samo intimne nego i političke naravi.

Sumnjam da je u Sinovoj sobi sve baš drukčije, premda je Moretti i kao glumac i kao redatelj u novoj poziciji — objektivnoga pripovjedača, trećeg lica i lika psihijatra, odnosno psihoanalitičara: sada preslušava i druge. Poznavajući epizode iz prijašnjih filmova možemo povjerovati da je i ovdje riječ o višestrukom transferu ili barem zrcalu, te da pacijenti doktora Giovannija ispovijedaju, barem fragmentarno, Morettijeva osobna iskustva. Imajući u vidu da je u pretposljednjem filmu, Travanj (Aprile, 1998), zabilježio/prokomentirao stvarno rođenje svoga sina, moguće je zamisliti kako redatelj u vlastiti scenarij unosi i projekcije svoje nove očinske uloge, ali i komunikacije u obiteljskom ambijentu. Ma kako bilo, taj prostor u slučaju Sinove sobe od ordinacije dijeli tek nekoliko zidova liječnikova stana.

Psihijatar postaje pacijent

Morettijeva projekcija u svakom je slučaju turobna i tragična, ujedno i ljudski topla i terapeutski simptomatična. Jer, u jednom trenutku filma — trenutku tragične smrti sina, njegov novi lik i sam postaje pacijent, a k tome i nemoćan psihijatar koji pokušava dekonstruirati vlastitu figuru/ulogu oca i doći do korijena goleme intimne pukotine. Reklo bi se da je u tim fizički nevidljivim procjepima ključ novog — minimalističkog i asketskog Morettijeva stila, ali i kritičke aklamacije. Jer, Sinova soba naoko se predaje bezličnom, nedramatičnom pripovijedanju i pobiranju fragmenata obiteljske i profesionalne svakodnevice doktora Giovannija: razgovori s pacijentima izmjenjuju se s obiteljskim razgovorima i njegovim rekreativnim trčanjem Asconom. Nisu to ipak posve banalni komadići, kao što se na prvi pogled može učiniti, nego dobro promišljene sastavnice duhovnog mozaika. Sinov neočekivani prijestup (krađa i nepopravljiv lom vrijednoga fosila iz školske zbirke), Giovannijeva opsjednutost sportom (pacijentici koja boluje od dosade pokazuje pun ormar tenisica za razne sportove kojima se, nota bene, bavi njegova obitelj), te njegova živčana napomena kako mu je kuća prepuna pokrpana pokućstva, napose profesionalna rastrganost između raznih pacijenata — simptomatični su detalji zbog kojih će Morettijev psihoanalitičar iz ordinacije prekasno ili post mortem zaviriti u sinovu sobu — te time (pokušati) srušiti pregrade što dijele ordinaciju od privatnog prostora, psihijatra od oca, oca od sina.

Sve što se u Morettijevu filmu događa, a još više ono što se ne događa i ne prikazuje — svi oni prazni hodovi i dramatske rupe, imaju zadaću iscrtavanja podteksta priče — Giovannijeve stvarne odsutnosti, odnosno neuhvatljiva naličja građanskog/obiteljskog života koji je tek na površini miran, idiličan, ispunjen ljubavlju i razumijevanjem. Utoliko je i novi Morettijev film i subverzivan film, gotovo na šabrolovski način, premda svojim intimističkim tonom i melodramatskim obratom/klimaksom (nesretna smrt sina Andree) izmamljuje empatične reakcije.

Istodobno, on je i vizualno škrt, gotovo staromodan, konvencionalan i običan na način Rohmerovih filmova, pa i pripovjedački spor. Ne bi taj asketizam trebalo tumačiti kao redateljevu neinventivnost i nemaštovitost, posebno ne nakon filma Moj dragi dnevniče, a još manje zbog otvorena svršetka i iznimno sugestivna posljednjega kadra Sinove sobe. Prije bi se reklo da je riječ o posve svjesnu i promišljenu Morettijevu izboru u artikulaciji intimističke drame i izlučivanju podtekstova Sinove sobe. Minimalistički ključ manje više u svakom slučaju emanira više značenja no što ih film svojim melodramskim sižeom istiskuje. Upravo je zato za upoznavanje svih skrivenih zakutaka Sinove sobe gledatelju, baš kao i ocu Giovanniju, potrebna pripomoć psihoanalize. Ili barem zrcala — iz vlastite sobe. Nije li to novo Morettijevo podmetanje?

Diana Nenadić