Samoća, beznađe i kriminal

Samoća, beznađe i kriminal

Nabrojimo osamljeničke filmove: Slikanje akta Arsena Antona Ostojića, Suša Dalibora Matanića, Pad Miroslava Sikavice i Reci, Saša, što je Zrinke Matijević-Veličan. Prva dva vezana su uz generacijsko-dobnu i/ili topografsku osamljenost, posljednja dva, koji uz osamljeničko imaju naglasak i na onom besperspektivnom, beznadnom, vezana su za autsajderstvo i nezaposlenost

Kratkometražni igrani film na 11. danima hrvatskog filma jedan je od najzanimljivijih programa koje je ponudila ova manifestacija. Prikazano je osam naslova, a njima su dominirale samo dvije teme: prvo, samoća i beznađe i, drugo, kriminal.

Nabrojimo osamljeničke filmove: Slikanje akta Arsena Antona Ostojića, Suša Dalibora Matanića, Pad Miroslava Sikavice i Reci, Saša, što je Zrinke Matijević-Veličan. Prva dva vezana su uz generacijsko-dobnu i/ili topografsku osamljenost, posljednja dva, koji uz osamljeničko imaju naglasak i na onom besperspektivnom, beznadnom, vezana su za autsajderstvo i nezaposlenost.

Slikanje akta i Reci Saša, što je dijaloški su znatno bogatiji od Suše, a osobito od Pada, u kojem dijalog i ne postoji.

Društvena ravnodušnost

I dok se u prva dva tematiziraju i grade odnosi među protagonistima koji završavaju spajanjem (Slikanje akta) ili definitivnim rastajanjem (Reci, Saša, što je), posljednja dva bave se problemima koji nadrastaju ljudske snage. Leona Paraminski u Matanića s potpunim rušenjem ili nestajanjem jednoga svijeta, koji po riječima jednog lika ostaje Bogu na čuvanje, a Jasmin Telalović u Sikavice s potpunom osamljenošću i društvenom ravnodušnošću koja ga tjera na pokušaj samoubojstva. U Suši postoje dva sjajna detalja i dva loša. Najprije loši: prvi, pomalo predug i preeksplicitan majčin govor: trebala je reći samo posljednju rečenicu: »Kad umre posljednji ribar, umire selo«, drugi, pomalo prekoreografirani pokreti liječnika. Sada oni dobri: odlična Leonina razgovorno-pozicijska prilagodba s ranjenom majkom u polju. Majka leži. Da bi mogla s njom razgovarati, Leona liježe u isti položaj nasuprot majci. Na taj način teče dijalog: krupno, obraz uz horizontalni rub kadra, plan-kontraplan. Najbolji detalj: konop neprivezane barke koji se lagano odmotava puštajući barku moru. I Leona Paraminski i Jasmin Telalović imaju isti problem, svaki u svom podneblju: ona — generacijski i topografski, osamljena u okrutnosti prirode, on — autsajderski u asfaltnoj džungli. Možda odlično za omnibus uz smišljanje treće priče.

Uzvraćanje udaraca

Slikanje akta Arsena Antona Ostojića vrlo je čist i dosljedan film, u emocijama vrlo precizno doziran i s odlično realiziranim vremenskim skokom. Film se bavi osamljenošću, ali završava formiranjem svojevrsne obitelji s (mogućim) religijskim konotacijama.

Za razliku od protagonista Pada, junakinja filma Reci, Saša, što je na isti problem reagira uzvraćanjem udarca: život Sašu (Dijana Bolanča) pretvara u nešto što nije: prisiljena je krasti i lagati. No, njezine nesreće pomažu drugima: npr., njezinu nesuđenu poslodavcu (Hrvoje Kečkeš), kojem će noć provedena s njom na ulici dati napokon hrabrosti da napusti posesivnu i dominantnu majku (Marija Kohn). Uokviren jednom noći u kojoj se odvija zbivanje filma, Saša je vizualno vrlo ujednačen film vrlo dobrih glumaca.

Nabrojimo krimi-priče: Ante se vraća kući Ognjena Sviličića, Sigurna kuća Kristijana Milića, MIK 2002 i Ravno do dna Gorana Kulenovića. Za razliku od osamljeničkih, ova četiri puna su dijaloga. Najbrbljaviji je MIK 2002 trojca Marjanović/Bosusco/Mikletić. Riječ je o parodiranju i ismijavanju domaće estradne scene. Vrlo dobro snimljen i solidno montiran, ovaj film svjesno se u izrazu oslanja na izlagačku neurednost i prljavost, sugerirajući primitivizam i amaterizam ljudi kojima se bavi.

Priča iz kvarta pod naslovom Ravno do dna Gorana Kulenovića također je film poslijeratovskog razdoblja — dešperacije mladih i oružja koje se nalazi posvuda i u svakoga. Dvostruko ubojstvo kvartovskih silnika utvrđuje prijateljstvo četvero prijatelja. Vrlo je dobro zamišljen i osmišljen sam kraj filma, koji dugačkom kružnom panoramom obuhvaća i četvrt i Zagreb i zemlju univerzalizirajući problem.

Mračni urbani tipovi

Crna komedija Ognjena Sviličića Ante se vraća kući na tragu je njegova Morskog psa, o provincijalcima u gradu, koji, dakako, upadaju u nevolje vežući se uz mračne urbane tipove. Za razliku od prijašnjih provincijalaca s kamenjara kao što je npr. Raosov Matan, Sviličićevi nisu baš tako uspješni i vraćaju se kući. Unatoč pomalo scenaristički zbrzanu kraju, to je film odličnih glumaca. Svedružić i Zovko odlični su, ali je uistinu sjajna Mia Begović kao neuravnotežena gazdarica koja kuje paklenske planove. Prostorno se vezujući uz interijer iznajmljenoga stana Davora Svedružića, Sviličić razvija zanimljiv trokut u kojem svatko svakom, slučajno ili ne, počinje raditi o glavi. Uza sve to, ime jednog od protagonista (Jozo Zovko) Kolektiv, skraćeno Kole, jedno je od najboljih i najblesavijih za koje sam ikad čuo.

Jedan od najžešćih domaćih filmova svakako je Sigurna kuća Kristijana Milića. Trojica policajaca čuvaju svjedoka-pokajnika. No, svjedok zna mnogo o njima i uvjerava ih da su jednako otpisani, jer ih jutarnja smjena sve namjerava likvidirati. Premlaćivanje svjedoka okvir je kroz koji se u fleševima otkrivaju povijesti četvorice u sigurnoj kući i njihova šefa. Kraj je pravi pokolj, i to odličan. Svi glumci jednostavno su fantastični i verbalno i tjelesno. Maska i šminka također, koreografija premlaćivanja vrlo uvjerljiva. Jedan od najboljih kratkih filmova koje sam vidio.

Na kraju: što se igranog filma tiče, ja sam optimist.

Dario Marković