Problem individualnih sudbina

Problem individualnih sudbina

Ako nam vrijednosti nisu bitno drukčije, potpuno su različite teme i problemi. U Slovenaca dominiraju problemi mladih, njihova položaja u društvu te uklapanja u životnu okolinu, pa i traženja smisla vlastitog postojanja, pa se i većina ovogodišnje produkcije od osam cjelovečernjih filmova (pet u konkurenciji, dva izvan, te jedan sačinjen od TV-serije) bavi tim problemom na različite načine

Na način podosta sličan počecima Dana hrvatskog filma i Slovenci su krenuli s prikazivanjem svojih pokretnih slika svih žanrova i rodova u okviru Slovenskog filmskog maratona da bi on u posljednjih pet godina zbog povećanja proizvodnje prerastao u festival kojem je nužna selekcija. No, za razliku od Hrvatske, koja je imala tradiciju pulskoga festivala, što je dovelo do odvajanja kratkog i cjelovečernjeg filma, u Portorožu se i dalje prikazuje izbor (i to vrlo rigorozan u svim ostalim kategorijama osim cjelovečernjeg igranog filma) svega što je snimljeno protekle godine, podijeljen na cjelovečernji i kratki igrani film, kratke TV-drame, dokumentarce, animirane i filmove studenata akademije, što tri dana poprilično ispunja dvoranu Auditoriuma (od šestotinjak mjesta) i stvara dobru atmosferu, potenciranu i time što se svi prisutni na festivalu mogu naći u predvorju i kafiću tog istog prostora.

Očito je iz ovog primjera (kao uostalom i iz našeg Motovuna) da film više nije najpopularnija pučka zabava te da golemi prostori poput pulske Arene ne mogu više biti popunjeni ne samo domaćim filmovima nego ni s važnijim europskim ostvarenjima, a nerijetko ni znanim američkim filmovima, jer mnogi od njih u distribuciji u cijeloj Hrvatskoj privuku manje gledatelja no što Arena ima mjesta.

Ako bismo pak na onoj važnijoj razini povlačili usporedbe s kinematografijom naših susjeda (posebice s cjelovečernjim igranim filmom), razlike u dometima, a i u broju snimljenih filmova (u prosjeku oko šest godišnje), i nisu tako velike, no atmosfera oko vlastite produkcije nema onaj negativni naboj koji posljednjih godina dominira u Hrvatskoj. Iako su prvih godina neovisnosti Slovenci možda i zaostajali za nama po broju međunarodnih priznanja (pa makar i na manjim festivala), danas smo otprilike izjednačeni (doduše Slovenci su bili u manjem postotku i koproducenti Tanovićeve Ničije zemlje, koja je i snimana u Sloveniji, ali smo ipak i mi bili prisutni u tom dobitniku Oscara zahvaljujući nekim istaknutim članovima ekipe).

Ljubljana

No, ako nam vrijednosti nisu bitno drukčije, potpuno su različite teme i problemi. U Slovenaca dominiraju problemi mladih, njihova položaja u društvu te uklapanja u životnu okolinu, pa i traženja smisla vlastitog postojanja, pa se i većina ovogodišnje produkcije od osam cjelovečernjih filmova (pet u konkurenciji, dva izvan, te jedan sačinjen od TV-serije) bavi tim problemom na različite načine. Kao pristup tom tematskom krugu najreprezentativnija je Ljubljana, drugi igrani film Igora Šterka koji je s prvencem Ekspres, ekspres osvojio petnaestak međunarodnih nagrada, a što je još važnije bio je to jedan od rijetkih filmova s ovih prostora koji je u nekoj zapadnoeuropskoj zemlji (Njemačkoj) uspio ući u redovitu kinodistribuciju, iako bi ga se ponajprije moglo svrstati u art-filmove, dakle kategoriju koja za takvo što nije odveć konkurentna. I Ljubljana bi se mogla na sličan način uvjetno rečeno žanrovski odrediti. Film je to iznimne vizualne ljepote (za što je zaslužan i dobitnik nagrade za najbolju fotografiju Ven Jemeršić, koji je studirao na zagrebačkoj akademiji, ali uglavnom radi u susjednoj državi, gdje je iznimno tražen i cijenjen), sjajno režiranih sekvenci, koje nisu povezane čvrstom fabulom, ali zato prikazuju razne probleme različitih mladih ljudi, stvarajući tim labavo povezanim mozaikom složenu sliku današnje slovenske mladeži u kojoj dominira atmosfera besperspektivnosti. Ipak čini mi se da film ima dva ozbiljna problema scenarističke (također Igor Šterk) i dramaturške naravi. Gledatelj naime ostaje na distanci prema filmu zbog toga što mnogobrojni likovi nisu dovoljno profilirani kao osobe, nego ponajprije služe kao tipovi koji ilustriraju određene probleme, a osim toga ne vidi se čvrsti razlog zbog kojeg u ovom filmu nema desetak prizora više ili manje, pa je to ipak — i pored visoke vrijednosti sastavnih dijelova Šterkovu djelu onemogućilo da postane cjelovito uspjelo ostvarenje, iako je ipak uspio ući u konkurenciju čuvenoga roterdamskog festivala.

Čuvar granice

Cjelovečernji prvenac ugledne autorice dokumentarnih filmova (Put bratstva i jedinstva) Maje Weiss Čuvar granice (Varuh meje) u kojem su zapažene epizode ostvarili naši Zvonimir Torjanac i Semka Sokolović Bertok čak je na još uglednijem berlinskom festivalu bio i nagrađen (meni doduše nepoznatom nagradom Manfred Salzgeber). Taj film ima niz pojedinačnih vrijednosti, među kojima je i opet kamera, ovaj put Bojana Kastelica, pa glumačke kreacije — posebice nagrađene Ive Krajnc, te nekih virtuozno režiranih dijelova filma, vješto prepletanje problema nacionalizma i njegove povezanosti s tradicionalizmom, te straha od različitosti s okosnicom priče o trima djevojkama koje spuštajući se kanuom rijekom Kupom postupno otkrivaju gledatelju (a djelomice i sebi) mnoga svojstva svoje osobnosti, ali i na potpuno drukčiji način od Šterka i probleme mlade generacije. Za taj je film Maja Weiss dobila nagradu za najbolju režiju, ali i pored niza vrlo uspjelih rješenja mislim da je baš u režiji razlog što Čuvar meje nije potpuno uspio film. Naime, u početku film ima problema s osveć sporim ritmom, a u razrješenju s elementima fantastike, gdje se ne znaju granice između stvarnosti i halucinacijacija, zbilje i fikcije, baš režija i pored nekih vrlo efektnih rješenja ne uspijeva gledatelja do kraja uvjeriti u filmsku zbilju i nužnost slika koje vidi na platnu.

Zveket u glavi

Ni još jedan od mlađih filmaša od kojih se mnogo očekivalo — Andrej Košak, autor jednog od najboljih slovenskih filmova devedesetih — Autsajdera (prikazanog u Hrvatskoj i u kinima i na televiziji), u svom drugom igranom filmu Zveket u glavi (Zvenjenje v glavi) po romanu Drage Jančara usprkos pojedinačnim vrijednostima, kojih je u filmu nemali broj, ne postiže cjelovit uspjeh. Njegova priča o neobičnom čovjeku, kulturnom i uglađenom, koji se potpuno mijenja i podivlja kada u glavi na neobjašnjiv način začuje zveket, vrlo je dobra i uvjerljiva u dijelu u kojem se zbiva u zatvoru u kojem je protagonist zbog sukoba s čuvarima oko prijenosa utakmice Jugoslavije i Sjedinjenih Država na košarkaškom svjetskom prvenstvu u Ljubljani 1970. Protagonist pokreće pobunu zatvorenika, koji osvoje zatvor, a istodobno teku flashbackovi iz njegova ranijeg života, u čemu je priča mnogo slabija, a ni prijelaz iz normalnog stanja u svojevrsno ludilo nije najuvjerljiviji ni režijski. Glumački inače vrlo dobar Jernej Šugman (koji je za ovu ulogu dobio i nagradu revije »Stop«) ipak djeluje odveć mirno i pitomo u trenucima u kojima bi se trebao ponašati kao divlja zvijer.

Šuštanje

U konkurenciji takvih imena, pa i jednog od najuglednijih filmaša srednje generacije, Francija Slaka, koji nije oduševio Pjesnikovim portretom s dvojnikom (Pesnikov portret z dvojnikom), preradom TV-serije u cjelovečernji film, možda je bilo iznenađenje da je nagradu za najbolji film i službenog žirija i žirija kritike dobilo Šuštanje (Šelestenje), prvenac Janeza Lapajnea, koji je do sada bio znan jedino po uspjelim studentskim filmovima. No, njegova je pobjeda potpuno zaslužena, iako on manje od ostalih nastoji na inovacijama u filmskom izrazu, ali zato više od njih uspijeva ostvariti čvrstu cjelinu filma zahvaljujući jedinstvenu i vrlo precizno gradiranu ritmu te odličnu radu s ansamblom odličnih glumaca — Barbarom Cerar, Rokom Viharom, Mašom Berganc i nositeljem druge muške uloge Gregom Zorcom (koji je paradoksalno od službenog žirija nagrađen za najbolju glavnu, a od žirija revije »Stop« za najbolju epizodnu ulogu u istom filmu), te tako stvorio galeriju vrlo zanimljivih i složenih likova uz koje se gledatelji nedvojbeno emocionalno vežu. Iako je i ovdje riječ o mlađim ljudima, oni nisu predstavnici svoje generacije ili njezinih problema, nego su ponajprije zanimljivi pojedinci kojih međusobni odnosi postaju tako zapleteni da se pretvaraju u snažne drame. Uspjeh Lapajneova filma još jednom pokazuje, a to čini se i u Sloveniji, ali i u nas, treba neprestano ponavljati, da se od važne teme ili događaja (bili to odnos mladih prema društvu ili čak Domovinski rat) ne radi film, nego da autor o njima može najuvjerljivije iskazati svoje stajalište tek posrednim putem, uvjerljivim i intrigantnim pojedinačnim sudbinama.

Tomislav Kurelec