Nadrealno i groteskno

Obitelj čudaka (The Royal Tannenbaums), red. Wes Anderson

Svi su ludi za Margot Tannenbaum. Osvanula je u identičnom krznenom ogrtaču i prugastoj Lacosteovoj haljinici od trikoa na naslovnicama filmskih časopisa »Sight & Sound« i »Film Comment«, premda nam se u prvi mah učinilo da smo zabunom uzeli u ruke »Vogue«. Da smo je kojim slučajem istodobno ugledali i na naslovnici »Cahiersa«, trolist bi bio potpun. Zapravo, ta podudarnost nije nas nimalo iznenadila, jer idiosinkrazije koje u filmskim tekstovima njeguju njihovi autori, kako se i sami vole pohvaliti, idealno korespondiraju s idiosinkrazijama koje izviruju iz komičnoga temperamenta filmskog kreatora munjene Margot, čudesnog Wesa Andersona. Njezina braća također njeguju sportski stil. Bivši teniski šampion Ritchie ne skida sa čela znojnicu, koja je postala njegov neizostavni acessoire u kombinaciji sa sintetičkim odijelom bež boje. A financijski genij Chas ne odvaja se od svoje crvene trenirke, kakvu nose i njegova dva sina.

Oživjeli strip?

Dakle, Anderson je u Tannenbaumovima, imućnim i neurotičnim snobovima koji obitavaju raskošni univerzum njujorškog Upper East Sidea okupan bojama rane jeseni, triplicirao Maxa, glavnoga junaka svoga prethodnog filma Tajkun iz Rushmorea, da bi proizvedene klonove potom oslobodio od Maxova romantičnog patosa. Tada više ne možemo biti posve sigurni jesu li njihovi groteskni karakteri transponirani na veliko platno sa stranica nekog romana (po senzibilitetu najviše im odgovaraju Glassovi iz Salingerove obiteljske kronike Franny and Zooey ili je možda riječ o oživjelim ilustracijama, komičnoga stripa ili crtića. No, premda tu nije riječ o adaptaciji već postojećega literarnog predloška, nadrealni univerzum Tannenbaumovih podsjeća na istrgnutu stranicu nekog imaginarnog romana, na koji ne aludira samo uloga naratora Aleca Baldwina nego i efektna najavna špica, osmišljena kao inteligentna posveta starom Hollywoodu, u kojoj je naslov filma otisnut na koricama knjige što je iz knjižnice posuđuje neki tip čiju fizionomiju nećemo nikad razotkriti.

Dakako, njezin rafinirani autor pomalo je i snob. Samo što je njezine stranice zamijenio serijom vrlo preciznih filmskih kadrova u koje je utrpao svoje ekscentrike do granica prezasićenosti. Njihova je geometrija i hijerarhija besprijekorna. Nijedan centimetar ekrana i nijedna pop-numera nisu prepušteni slučajnosti. Obratimo pozornost na bravurozne montažne igre u sekvencama koje rezimiraju sestrinu burnu prošlost, od njezine pariške lezbijske epizode do bliskog susreta s papuanskim domorocem, koje će simbolično začiniti Ramonesima (šifra: Judy is a Punk).

S knedlom u grlu

Tannenbaumovi su portretirani kao bizarnija ćelija istih onih disfunkcionalnih obitelji koje su se na velikim ekranima Park Cityja tijekom protekloga desetljeća svađale, mirile, brojale crne ovce u svojim noćnim morama, proživljavale male i velike traume i nanovo se okupljale uz puricu na Dan zahvalnosti. Jer, da bi se disfunkcionalnoj (čitaj: sjebanoj) obitelji pružila šansa da postane funkcionalna, treba je nanovo okupiti (Anderson vraća Tannenbaumovu djecu prema datumu njihova rođenja). Njihovo prezime na njemačkom znači jela. Dakle, božićno drvce, koje asocira na toplinu obiteljskog doma i blagdanska okupljanja. No, u Andersona pada u vodu Fitzgeraldova maksima da u američkim životima ne postoji drugi čin. On će se dogoditi i povratkom oca obitelji Royala (Gene Hackman, fenomenalan!). Tada Andersonov nekonvencionalni humor začinjen dostatnom dozom melankolije počinje ostavljati gorak okus u ustima. Smijemo se, ali s knedlom u grlu. Možda je kritičar Kent Jones pretjerao napisavši da američka komedija još od Prestona Sturgesa nije iznjedrila tako utjecajna predstavnika kao što je to Wes Anderson, premda se Sturgesovi tragovi naziru u Obitelji čudaka tek u autorovim ekscentričnim karakterizacijama i posve nepredvidivim situacijama iza kojih se krije bolni krik očaja. No, najveći (pozitivni) šok doživjet će nemali dio publike koji je koscenarista filma, inteligentnog Owena Wilsona, donedavna percipirao isključivo kao čovjeka od teflona koji pokušava prodrijeti iza bosanskih neprijateljskih linija u holivudskim patriotskim video-igrama. Jer, Andersonov treći film definitivno je osigurao autoru, ali i autorovu vjernom suradniku Wilsonu, laskavi epitet velikog spasitelja američke komedije, koji joj je vratio dignitet kakav i zaslužuje.

Dragan Rubeša