L. A. nepovjerljivo

Dan obuke, 2001 (Training Day), red. Antoine Fuqua

Ako je suditi po krilatici Nomen est omen, višemilijunski je Los Angeles iznimka koja potvrđuje pravilo. Premda su grad anđela mnogi američki redatelji i scenaristi toliko puta dosad prikazali kao kalifornijski ulaz u pakao, nadsvođen neonskim svjetlima, iskričavim glamurom i grobljem potonulih nada, kriminalistički triler Dan obuke redatelja Antoinea Fuquae tom tematu suvereno daje svoj obol. Doduše, i prije su kinoplatnima defilirali korumpirani policajci iz LAPD-a koje od profila svojih potencijalnih uhićenika dijeli tek pozlaćena značka u unutrašnjem džepu odijela. Doduše, i prije su naivni novaci na strani zakona svoja filmska vatrena krštenja doživljavali u prvih nekoliko sati službe izazeći ujutro iz kuće izglačanih košulja, a vraćajući se navečer mladoj supruzi i djetetu prepuni modrica i rasječenih usana. I, doduše, nije nikakva novost da su upravo na losangeleskim glavnim prometnicama i u slijepim uličicama kamere snimale uprizorenja brutalnih umorstava i neprijateljstava kakva je teško i zamisliti na asfaltima drugih gradova.

No, u Danu obuke sve je to doživjelo dokumentarizaciju stanjem Los Angelesa u konkretnom vremenu i prostoru, i gotovo nihilističkim ozračjem kada je u pitanju sadašnjost i bliska budućnost najzapadnije američke urbane aglomeracije. Redatelj Antoine Fuqua (Elitni ubojice) i scenarist David Ayer (Brzi i žestoki) konkretno vrijeme i prostor više strastveno, a manje proračunato, sažimaju na nepuna 24 sata ophodnje detektivskog dvojca iz Odjela za narkotike, dok prostorni aspekt filma doslovce prizemljuju o ispucalo tlo gradskih četvrti čije međusobne socijalne, etničke i arhitektonske razlike podsjećaju na udaljenosti među planetima u Sunčevu sustavu. To nimalo ne čudi, jer mnogi analitičari i ne smatraju da je Los Angeles jedinstveni grad, nego složevina tridesetak neintegriranih predgrađa prepuštenih na milost i nemilost svojih stanovnika. Kad je u pitanju Dan obuke, nemilost je kudikamo bolja riječ. A milost pak nedopustiv luksuz.

Grad u glavnoj ulozi

Dva sata Fuquaina filma stoga protječu kao opskurna vožnja s glavnim junacima po gradskim ulicama, pri čemu se zaustavljate samo kada treba inhalirati PCP, uhvatiti dilera u invalidskim kolicima, pretući, pa pustiti neuspjele silovatelje, orobiti pljačkaševu kuću i posjetiti svoju alternativnu obitelj. Sve su to epizode prvoga radnog dana policijskog pripravnika Jakea Hoyta (Ethan Hawke), koji iz minute u minutu sve bolnije shvaća da je njegov iskusni partner Alonzo Harris (Denzel Washington) samo unutarzakonski pandan kriminalaca protiv kojih se bori. On sa svojim kolegama u policiji neće prezati ni od umorstva dugogodišnjega znanca Rogera (Scott Glenn) kako bi se domogao četvrt milijuna dolara i tako izravnao račune s ruskom mafijom koja ga progoni zbog smrti jednog od svojih pripadnika. Jake će tako posve slučajno postati svjedokom čudovišne metamorfoze čuvara zakona u pohlepna krvnika, ali će se i sam do završetka prvoga dana obuke preobraziti u prerano sazrjela profesionalca.

Podcijenjeni Ethan Hawke

Premda se čini da je takav narativni slijed popraćen neprestanom gradacijom zapleta i podzapleta, te odnosa među likovima, Dan obuke nadasve je spoj dva različita žanra. Prvih se sat vremena film razvija kao komorna drama, sporog ritma i s naglaskom na karakterizaciji likova, a tek zatim prelazi u klasičan triler s podosta nasilnih prizora koji ni trenutka ne prelaze u manirizam. No, njihova je međusobna granica odveć oštro i nespretno izvedena, što je moguće pripisati redateljevu neiskustvu i dominaciji poruke nad stilom. Srećom, najčvršće je vezivo Dana obuke sugestivna gluma. I to tek ponegdje preglumljena Denzela Washingtona, upravo nagrađena Oscarom za glavnu mušku ulogu, kao i izvrsnog Ethana Hawkea, koji je vrlo nepravedno svrstan u epizodne likove, iako je riječ o središnjoj, ako ne i najboljoj ulozi u filmu.

Dakako, izostavi li se sam Los Angeles, čiji naboj i subverzivna energija ioanako nisu ljudske kategorije.

Boško Picula