Kreativna i zanatska vibracija

Kreativna i zanatska vibracija

Žanrovski i tehnički, naši animirani filmovi konačno tragaju za likovnom istinom u animaciji i klone se besmislene narativnosti

Izvrstan je bio potez organizatora ovogodišnjih Dana hrvatskoga filma da program animiranih filmova stave u jedan blok, a ne da ih jadne, kao do sada, porazbacaju po svim Danima između dokumentaraca, kao babine zube.

Svaki ljubitelj filma i znatiželjnik-namjernik, a takvih se te večeri u dvoranu Kinoteke natiskao zavidan broj, svakako je mogao zaključiti da je puni sat artističke animacije u (maloj) Hrvatskoj sasvim lijepa količina kreativnoga napora stvaralaca koji naginju tome žanru.

Nismo vidjeli ni jedno genijalno djelo, ali oni koji znaju kakva je atomska bomba poharala našu animaciju radosno mogu priznati da se u ponuđenom programu osjeća visoka kreativna i zanatska vibracija, i da je postignut visoki standard iz kakva jedino i mogu izniknuti neponovljivi izdanci. Žanrovski i tehnički, naši animirani filmovi konačno tragaju za likovnom istinom u animaciji i klone se besmislene narativnosti. Danas animacija doista više ne stanuje u svijetu ideja.

Makar se u potpunosti slažem s izborom selektora Danijela Šuljića, mislim da je ove godine sama selekcija animiranih filmova bila potpuno nepotrebna. Mogli smo, naime, mirne duše vidjeti i tih još nekoliko izbačenih minuta animacije, jer zanima nas i ono loše što je napravljeno.

No, što je tu je. Evo moje prosudbe filmova koje smo vidjeli, točno po redu kako su i prikazani...

Anomija Vjekoslava Živkovića

Ovaj film, nastao u videoklubu karlovačke gimnazije koji vodi agilni nastavnik Damir Jelić, već se proslavio na raznim festivalima koji prate ovakvu vrst produkcije. No, pozornost javnosti pobudila je činjenica da ga je ozbiljna i doista nepotkupljiva međunarodna selekcijska komisija Svjetskog festivala animiranih filmova uvrstila, u velikoj konkurenciji, u službeni program studentskih filmova (premda je riječ o srednjoškolcu!).

I zbilja, taj je filmić onaj nedvosmisleni tračak nade koji je osvijetlio put kojim će ići naša animacija, nadamo se, bez većih vrludanja. Dakako, riječ je o remek-djelu, ali, na simboličnoj razini, sve je u vezi s tim filmom iznimno.

Imponira nevjerojatno zrela i čvrsto koncipirana režija, samosvojan grafički izraz pretočen u primjereni pokret i dramaturgija kojoj mogu pozavidjeti i profesionalci. Ima u filmu zrnce amaterizma u ležerno ponuđenim ciklusima nekih radnji, no u animiranome filmu uvijek je najvažniji suodnos karaktera animacije i likovnosti, a u ovome filmu oni su u radosnu i sigurnu zagrljaju.

Kao čovjek kojemu je neopisivo stalo do razvoja naše animacije, doista molim Boga da udio slučajnih uspjeha u ovome filmu nije prevelik, i da će mladi autor u sljedećim ostvarenjima znati sačuvati izražajni suodnos između vlastitih ambicija i nespornog talenta.

In Between Nicole Hewitt

Film je prvi od pet u nizu koje je proizveo Zagreb film.

Autorica je zanimanje animacijske javnosti izazvala svojim prethodnim filmom In Dividu. Bio je to originalni izazov učmaloj zbilji, film pun energije i žestoke prostorne animacije. Ovaj film trebao je biti korak dalje.

Nažalost, to je jedan od onih filmova u kojemu je sve na svome mjestu, sjajno je i autentično koncipiran, ali bojim se da će proći poprilično nezapaženo. Zašto? Nekoliko je razloga. Prvi je taj što filmom prejako dominira koncept. Ideja animacije krupnog otpada najednom se doimlje odveć simboličkom i zatvorenom unutar sebe, pa iako se autorica inteligentno opire narativnosti i dvosmislenosti, sve vrijeme prisutna je u zraku neka sablast namjere.

Drugi je razlog definitivno žanrovsko otklizavanje filma u eksperimentalni. Tome se autorica nikako nije mogla oduprijeti. Animirani film koji je trebao trajati osam minuta na kraju u dvadesetominutnom trajanju animacijom se koristi tek kao tehnološkom infrastrukturom za ono čemu se autorica ipak najviše divi: jedinstvenom zovu takozvanoga doslovnog filma u kojem snimateljski postupak postaje režijski argument, i odjednom sve postaje važno. I marginalni detalji, i off-komentari. Gledatelja se prisiljava na autoričin ritam srca i mozga, i nisam siguran da je današnja publika, navikla na konvencionalne kanone, spremna za to. Svakako, želim sreću ovome filmu, jer je riječ o poštenom radu.

Ljubimac Stiva Šinika

To je trebao biti takozvani žanrovski film. Što je u animaciji žanrovsko? Ono što se po nekom svom dominantnom elementu definitivno obraća određenom ciljanom ukusu. To su, primjerice, filmovi za djecu.

Ima u ovome filmu nekog simpatičnog pokušaja na tragu slavnih čeških Borna-Macaurekovih ostvarenja. Filmova koji s benignim cinizmom pričaju na intelektualno jednostavan način određenu životnu metaforu.

No, problem ovoga filma scenaristička je nepreciznost. Stiv Šinik, koji je po vokaciji karikaturist žestoka i neobuzdana humora, previše je u filmu bio pod utjecajem supervizora Pavla Štaltera. Štalter je autor koji prezire narativnost, daleko je od humora i čitav život posvetio je promišljanju likovnosti u animaciji. Kako su se baš njih dvojica našli na istom filmu? No, to je opet, u režijskom smislu, dalo filmu čvrstinu, pa rezultat i nije sasvim negativan.

Priča prva Darka Bakliže

Film je istinski ugodno iznenađenje. Vrlo inteligentno puštajući vlastitu ambiciju da ne izmakne u prostor neznanja, autor je napravio originalan i dojmljiv film. Tko je Bakliža? Skromni slikar sjajnih potencijala, nastavnik crtanja na ALU (pa se posredovanjem studenata animacije i zaludio za ovim žanrom), umjetnik širokih interesa, od glazbe preko kazališta, do literature.

Vješto i nenametljivo koristio se računalnom animacijom, baletnom koreografijom i animiranjem na papiru, i ispričao nam je prekrasnu verziju o Adamu i Evi u informatičkoj interpretaciji.

Nije nikakvo čudo da je upravo taj film gore spomenuta komisija uvrstila u službenu konkurenciju Svjetskog festivala animacije (u izbor od osamdesetak filmova, od gotovo tisuću ponuđenih).

Svaki je dan za sebe svi zajedno nikad Gorana Trbuljaka

Evo i Gorana Trbuljaka u animaciji! Dobrodošao. Od mnogih filmskih inačica kojima se bavi taj iznimni umjetnik nepoznata je njegova naklonost prema umjetnosti (i osobnosti) Vlade Kristla, kojega teorija umjetnosti uglavnom opisuje kao kontroverzna. Mi znamo da je riječ o genijalnom autoru animiranih filmova i slikaru, određenih paranoičnih svojstava, no koji je umjetnik sasvim socijalno korektan?

I sam naslov filma Kristlove su riječi.

Izvrsna je ideja ispričati priču o marginalnim događanjima na ulici iz drugog i trećeg plana, iz vizure svakodnevne birtije. Lopov će u dnu kadra opljačkati stan, ali će ukrasti i njemu bezvrijednu apstrakciju Vlade Kristla i kao beskorisnu će je — vratiti.

Meni osobno ovo je sjajan film, izvrsne, linearne grafike, maštovitih detalja. No... uvijek neki — no. Kao i u Nicole Hewitt, i ovdje se osjeća prenaglašen strah od možebitne dopadljivosti, što je odlika beskompromisnih eksperimentatora koji preziru kanone. Nažalost, animirani film jest svojevrsni kanon, pa je određena količina projektirane, eksplicitne dopadljivosti nužna.

Kao nekim čudom Ivane Guljašević

Riječ je o odveć bojažljivu ostvarenju autentične i darovite autorice stripova. Film nigdje ne puca, vidi se da ga je ostvarila odgovorna umjetnica, ali dobrodošlo bi malo više hrabrosti u animacijskim rješenjima, hrabrosti koju je autorica tako simpatično iskazala u izboru teme o curici na rubu odrastanja i njezinoj fascinaciji vlastitim grudima. Sasvim sam siguran da će novi redateljičin film biti veliki korak naprijed. Ovdje je riječ doista o debitantskom uratku, preplašenu od neuspjeha i s previše namjere za učenjem.

For You Haidi Kočevar

Mlada Splićanka završila je jedan od brojnih koledža u Velikoj Britaniji specijaliziranih za animaciju. I u ovoj maloj animiranoj etidi vidi se školski koncept. Riječ je o radu visokih likovnih ambicija, na čemu ustrajava moderna europska animacija.

Dakako, od autorice tek očekujemo prave rezultate i realizaciju obrazovnog iskustva u hrvatskoj animaciji.

Joško Marušić