Klasik hrvatskoga filma

Klasik hrvatskoga filma

Kapitalno značenje Branka Bauera po hrvatsku kinematografiju leži u činjenici da je riječ o prvom domaćem autoru (i jednom od prvih u jugoslavenskim okvirima) koji je sustavno primjenjivao poetiku klasičnog (američkog) narativnog filma

Nepunih šest godina nakon smrti Kreše Golika otišao je još jedan doajen hrvatskog filma — Branko Bauer (Dubrovnik, 18. veljače 1921 — Zagreb, 11. travnja 2002). Bauer i Golik bili su gotovo vršnjaci, često su surađivali (u vrijeme svoje političke nepoćudnosti Golik je često bio Bauerov asistent), a u anketi koju je časopis »Hollywood« proveo na širokom uzorku hrvatskih filmskih kritičara zauzeli su prva dva mjesta (Golik prvo, Bauer drugo) na listi najboljih hrvatskih režisera svih vremena. Branko Bauer i Krešo Golik također su prvi hrvatski filmaši s vlastitim monografijama, danas općepriznati kao nacionalni filmski klasici, no to nipošto ne znači da je njihov opus uvijek bio visoko vrednovan. Obojicu su kao vrhunske autore afirmirali tek sedamdesetih godina kritičari okupljeni oko časopisa »Film«, no, za razliku od Golika, Bauer ni tada nije bio bezrezervno prihvaćen, o čemu svjedoči njegov tretman u knjizi Ive Škrabala Između publike i države, koji je ugledni povjesničar nacionalne kinematografije donekle ipak revidirao u korigiranu i proširenu izdanju iste knjige naslovljenu 101 godina filma u Hrvatskoj.

Narativna lakoća

Kapitalno značenje Branka Bauera po hrvatsku kinematografiju leži u činjenici da riječ o prvom domaćem autoru (i jednom od prvih u jugoslavenskim okvirima) koji je sustavno primjenjivao poetiku klasičnog (američkog) narativnog filma. U vrijeme kad se većina naših filmaša još podosta mučila s narativnim izlaganjem, profiliranjem likova, specifično filmskim uprizorenjem građe, Bauer je imponirao narativnom lakoćom i suverenim baratanjem medijem. Već u prvim ostvarenjima, dječje-omladinskim filmovima Sinji galeb (1953) i Milioni na otoku (1955), njegovo je umijeće neosporno, premda su ti radovi još pomalo sintaktički škriputavi. No već sljedećim filmom, Ne okreći se sine (1956), doseže kreativne vrhunce. Prva trećina te čuvene melodrame o odnosu oca partizana i sina pripadnika ustaške mladeži, situirana u ratni Zagreb, istina, ima natruha ideologizacije i redateljske ukočenosti, ali kad film prvim susretom oca i sina dobije pravi potisak, do njegova potresna kraja prisustvujemo vjerojatno najdirljivijoj melodrami ikad snimljenoj na ovim prostorima. Izvrsno psihološko profiliranje protagonista, živopisni epizodisti, vođenje glumaca, narativna kompetentnost, vizualna izražajnost, ambijentacija (Zagreb je rijetko kad bio tako atraktivno filmičan), opća atmosfera — sve je na najvišoj razini. Istovremena vrhunska tragika i emocionalna utjeha, kad otac u završnici spozna da ga sin voli svim bićem, ali i da je fizički kraj blizu, može se uvrstiti u svjetsku antologiju najpotresnijih filmskih svršetaka.

Anticipacija crnog vala

Sljedećim filmom, Samo ljudi (1957), Bauer se okušao na terenu standardnije shvaćene melodrame, tj. ljubavnog filma o ženi i muškarcu, s tim da je ovdje muškarac čovjek bez noge, a žena slijepa djevojka. Iznimna narativna zrelost koja se manifestira u delikatno postupnom razvoju sižea te likova i njihovih odnosa najdojmljiviji je segment filma, a posebno se pamti završni kadar zaljubljenika na hučećoj brani hidroelektrane snimljen u totalu, kojeg se, gledajući čisto tehničko-ambijentski, ne bi posramio ni Antonioni. Bauer potom u makedonskoj produkciji snima prekretnički film Tri Ane (1959), koji naturalističkom faktografijom znači anticipaciju jugoslavenskog crnog vala i svojevrsnu pitomiju varijantu budućeg autorskog svijeta Živojina Pavlovića. Slijedila je ljubavno-socijalna urbana komedija Martin u oblacima (1961), još jedno narativno iznimno zrelo ostvarenje u kojem Bauer iznova demonstrira sjajan osjećaj za ambijentaciju, ali ovaj put i suptilnohumornu kompetentnost o kakvoj suvremeni hrvatski filmski i televizijski autori mogu samo sanjati.

Nakon iznimno popularne komedije Prekobrojna (1962) Bauer polučuje još jedan prekretnički film, Licem u lice (1963). Nakon bunkerirane satire Ciguli miguli Branka Marjanovića i Jože Horvata iz 1952. bio je to prvi hrvatski i jugoslavenski film koji (relativno) provokativno propituje socijalističko društvo, i prvi koji to čini iz ozbiljne dramske perspektive. Film je pritom ustrajavao na afirmaciji samoupravljanja, ideje koja danas izaziva superioran podsmijeh, ali je u ono doba bila dobrodošla, na plemenitim anarhističkim idealima zasnovana opozicija silovitom etatizmu, te naposljetku, što će praksa i pokazati, bremenita tržišnim potencijalima.

Slavne TV-serije

Ostatak Bauerova opusa iz šezdesetih sadrži neuspjelu adaptaciju Ćopićeva Nikoletine Bursaća (1964), film koji u odnosu na predložak ima manjak humora i višak patosa manifestiran i u nategnutim halucinantno-oniričkim prizorima, te ostvarenja Doći i ostati (1965) i Četvrti suputnik (1967) koje potpisnik ovog teksta nije imao priliku vidjeti. Sedamdesete donose Baueru dva možda i najveća uspjeha u široke publike, slavne televizijske serije situirane u ratnu Vojvodinu, Salaš u malom ritu i Zimovanje u Jakobsfeldu (filmske verzije tih naslova manje su uspjele), da bi 1978. daleko prerano zaključio opus svojim prvim pravim partizanskim filmom (Ne okreći se sine to zasigurno nije bio) Boško Buha. Taj prikaz partizanskoga života legendarnoga narodnog heroja i inih maloljetnih partizanskih bombaša bio je Bauerov povratak davnim dječje-omladinskim filmovima. Izrazito, čak mehanički epizodične kompozicije, što je iznenađujuće za takva narativnog majstora, te intenzivne sentimentalnosti, film je bio rado gledan, ali i suzdržano primljen od kritike, premda se iz današnje perspektive može doživjeti i kao zanimljiv primjerak partizanskog campa.

Majstor klasične naracije i žanrovskoga strukturiranja, tvorac prekretničkih filmova, iznimno zaslužan za karijere glumačkih zvijezda u rasponu od Borisa Dvornika, Relje Bašića, Ljubiše Samardžića, Milene Dravićdo Slavka Štimca i Dragana Bjelogrlića, Branko Bauer nije samo jedan od klasika hrvatskog filma, nego i autor čija su antologijska ostvarenja postala općim dobrom ljudi s ovih južnoslavenskih prostora.

Damir Radić