Interes za najsiromašnije

Interes za najsiromašnije

Autori su i ove godine ponudili više-manje proizvode klasičnog, ne osobito inovativna pristupa, s naglaskom na (uglavnom dobro prepoznatljivu) temu — socijalnog karaktera, sa zanimanjem za najsiromašnije slojeve društva (prosjake, Rome); odnosno posljedice Domovinskog rata (razaranje, prognanici)

I inače najzastupljeniji filmski rod na nacionalnom nam festivalu kratko- i srednjo metražnog filma — dokumentarac, i na ovim, jedanaestim, Danima bio je očitovan u pozamašnim količinama. Naime, prikazano ih je točno 33, i opet najviše u odnosu na igrane (8), eksperimentalne (21), namjenske (14), glazbene spotove (10) odnosno animirane (7) filmove. Dokumentarci su se podijelili na 17 srednjometražnog i 16 kratkometražnog tipa, te su dominantno snimljeni u produkciji HRT-a (čak njih 13) odnosno Centra za dramsku umjetnost Factum (6 filmova), koji se sve više nameće kao lučonoša nove dokumentarističke poetike i senzibiliteta; iako za rad na dokumentarcima na popisu stoji ukupno petnaestak producenata. Nekolicina autora kao potpisnici su se pojavljivali po dva puta (Jasmina Božinovska Živalj, Bogdan Žižić, Tomislav Mršić).

Snimajući uglavnom na Beti, autori su i ove godine ponudili više-manje proizvode klasičnog, ne osobito inovativna pristupa, s naglaskom na (uglavnom dobro prepoznatljivu) temu — socijalnog karaktera, sa zanimanjem za najsiromašnije slojeve društva (prosjake, Rome); odnosno posljedice Domovinskog rata (razaranje, prognanici); a filmovi su varirali i u odnosu na stupanj snažnijeg individualnog pristupa, odnosno jačine osobnih toucheva. Bilo ih je i politički intrigantnih, kao i onih koji su se bavili posebnim pojedincima (od običnih ljudi do istaknutih ličnosti), a mnogima je inače posve solidan dojam kvario (počesto) nepotreban komentar u offu, svodeći ih tako na razinu TV-priloga u kakvoj kolažnoj emisiji tipa Dobro jutro Hrvatska.

Ratne godine

Već je prvi dan prikazan kontroverzni pedesetominutni film Pavla Vranjicana Amarcord 1991-2001, oko kojega se doduše podiglo dosta prašine, no koji je u konačnici i od potencijalno zanimljive građe neprofesionalnim i neukusnim komentarima doveden do razine proklamatorskog kiča, te je izazvao posve oprečne emocije od pretpostavljenih. Zasnovan na sirovim dokumentarnim snimkama koje je (sad već preminuo) Božidar Knežević, autor Oluje nad Krajinom, snimao za Yutel 1991. godine, Vranjicanov film ponajprije želi Kneževića diskreditirati, pokazujući njegovo sljepilo ili pak svjesno prikrivanje činjenica nikad prikazanih i izostavljanih u montiranim videozapisima u obliku izvještaja za javnost, a itekako zabilježenima na vrpci.

U smislu otkrivanja prikrivenih činjenica iz Domovinskog rata stoga je mnogo uspjeliji Paviljon 22 Nenada Puhovskog, koji se bavi široj javnosti nepoznatim događajima u jesen 1991, smještenima u Paviljon 22 na Zagrebačkom velesajmu. Brojne ličnosti političkog života — Mate Vekić, Stjepan Spajić, Josip Manolić, Tomislav Merčep i ostali s raznih stanovišta komentiraju, rasvjetljuju ili opovrgavaju privođenja, mučenja i ubojstva hrvatskih građana, koji su počinili tzv. merčepovci na tom zloglasnom mjestu. Inteligentno komponiran i vođen, Paviljon 22 jedan je od najintrigantnijih festivalskih uradaka.

Prigušeni glasovi Nevena Hitreca još je jedan vrlo dojmljiv kratkometražni film koji se neposredno dotiče ratne tematike; stavljajući u žarište interesa tužne sudbine Vukovaraca, koji ih podnose i sada, deset godina poslije. Film je nagrađen Zlatnom uljanicom, nagradom uredništva »Glasa koncila« za promicanje etičkih vrijednosti.

PTSP-om bave se Ljubo J. Lasićeve Sjene na rijeci, dok je Prkos je strujio gradom — deset godina poslije Vedrana Benića nastao kao svojevrstan nastavak dokumentarca tog autora od prije deset godina, a sada i komentarima građana progovara o ratnim stradanjima u Dubrovniku.

Damnatio memorie ili Udar na sjećanje, prvi od dva filma s kojima se predstavio Bogdan Žižić, srednjometražni je dokumenatrac izravna, feraltribjunskog izričaja, o devastaciji kulturnih i povijesnih spomenika; neovisno o tome da li je riječ o soc-realističkom štanceraju ili djelima vrhunskih umjetničkih vrijednosti — Bakiću, Augustinčiću i sveopćoj atmosferi primitivne nekulture i rušilačkog instinkta. U kratkometražnoj i nostalgičnoj Jednoj vukovarskoj priči autor je u osobnoj sudbini slikara Alfreda Pala reflektirao šira, makrostradanja i Holokaust nad Židovima tridesetih godina 20. stoljeća u Vukovaru i okolici.

Žitija svetaca (?)

Možda najbolju reakciju publike, film koji je (uz prekrasne Zaboravljene) nagrađen nagradom za najbolju režiju, izazvao je Život na svježem zraku Danka Volarića, sniman čak četrdeset dana. Promatrajući lokalne izbore u selu Đ ulovac, ekipa je iz prikrajka puštala ljude da govore i ponašaju se što prirodnije, te bez posebnih redateljskih intervencija žive svojim životom kao i obično. Kroz poratni suživot Hrvata, Janjevaca i Srba povratnika autor britko i oštroumno prikazuje osnovne bolne točke današnje Hrvatske na iznimno duhovit način.

Javnu ličnost iz političkoga života modernim pristupom, razigranom kamerom i popemtijevskim senzibilitetom približava nam Romana Rožić, koncipirajući portret Savke Dabčević-Kučar kroz simpatičnu premisu istraživanja novinarke rođene za vrijeme hrvatskog proljeća. O hrvatskoj ruži govore i njezini znanci, uglednici te članovi obitelji, ocrtavajući je s raznih aspekata.

Još jednim velikanom — ovaj put kiparom Ivanom Kožarićem, bavi se srednjometražno Spaljeno sunce Petra Krelje — odlično režiran te vrlo šarmantan i pitak film; dok u središte istraživanja Tomislava Gotovca stavlja Praznik rada, koji koketira i s eksperimentalnim filmom, te pomaknutim kutovima snimanja katkad i pomalo forsirano dočarava poznatoga čudaka i kultnog filmaša.

Rat za Harmagedon Zdravka Mustaća također promatra pojedinca — konceptualnog umjetnika i propovjednika Marćela Brajkovića, a neke manje poznate, obične male ljude obrađuju i: Ivica Hripko u Radu na crveno (o vrlo pozitivnom, srčanom čovjeku koji prodaje novine na križanju Šubićeve i Zvonimirove u Zagrebu); Hrvoje Juvančić u Mujinoj kući (o samoprozvanom vidovnjaku Muji, svjetskom putniku neobične životne filozofije i više nego skromnih životnih uvjeta; koji kao da je izišao iz Globalnog sijela); Magdalena Piekorz u Napuštenom gradu (ovaj vrlo zanimljiv film mlade Poljakinje ambijentiran je u istarski gradić te kroz sudbinu starog Gigija, njegova jedinog stanovnika, propituje i bivše žitelje — Talijane, simpatizere fašističkog režima, skrašene u Trstu); Miro Branković u Alkemičarima s kraja svijeta (jedna od najtoplijih, najhumanijih i najsućutnijih festivalskih prezentacija o dva brata kopača zlata i njihovu preživljavanju u surovoj Ognjenoj zemlji u Čileu); te Tomislav Mršić u Riju Bravaru (dobitnik Oktavijana za najbolji kratkometražni dokumentarac) odnosno Hrvoje Hribar u Bil jedon (dobitnik nagrada za najbolji scenarij Hrvoju Hribaru te montažu Slavenu Zečeviću).

Rio Bravar iznimno je zabavan, duhovit i iskren film jednostavne i čiste strukture, koji u žarište postavlja bravara Ivana Prežigala, koji je međutim i stvaratelj zagorskih igranih filmova u koje su uključeni mnogi sumještani. Svjež, originalan i rađen s lakoćom, Rio Bravar jedno je od najboljih ostvarenja Dana.

Poluigrani dokumentarac Bil jedon simpatičan je, vizualno dojmljiv, a scenaristički izvrstan ostvaraj Hrvoja Hribara o zanesenom ribaru Gruji koji kreće loviti gofove, iako ga svi ispraćaju sa skepsom. Odlična je ideja da se komiški dijalekt (radi olakšanja praćenja) predstavi s hrvatskim titlom (što bi posve sigurno koristilo i Hrvatima u Gradišću Josepha Hartmanna, filmu gotovo negledljivu zbog jezične nerazumljivosti). Bil jedon nažalost pada u inače duhovito i inteligentno osmišljenim dijelovima u kojima mještani pokušavaju glumiti, a na tom se mjestu (još i mnogoo više) spotiče i Ča ja znam Adija Imamovića, drugi igrano-dokumentarni film. Iako odličan u biranju sekvenci, s okom za lijepo i sluhom za nostalgičarsko i starinsko, izrazito je neuvjerljiv i loš u igranim dijelovima te napose u »namještenim« scenama.

Iz polusvijeta

Temom siromašnih, marginalnih skupina, napuštenih, bolesnih i nevoljnih bavio se niz više ili manje potresnih filmova.

Među njima kvalitetom svakako prednjači ponajbolji film festivala, dobitnik Oktavijana za najbolji srednjometražni dokumentarac, te nagrada za najbolju glazbu i režiju (Damir Čučić) — Zaboravljeni. Vizualno impresivan, vrlo lijepe fotografije snimatelja Borisa Poljaka, te fascinantnom interakcijom zvukova iz prirode (kapanja vode, zveckanja praporaca) s narodnom glazbom te ambijentalno obojenom autorskom glazbom Gorana Štrbca, Zaboravljeni su uistinu nezaboravna i duboko humana vinjeta o životu nekolicine staraca u prekrasnom Žumberačkom gorju.

Ostali nisu bili toliko poetični. Delikventnom mladeži u Super snazi čudnih ljudi bavila se Vlatka Vorkapić; boćarima u Dalmaciji u Svi dobri ljudi Joško Juvančić; djecom — siromasima koja žive na zagrebačkom Glavnom kolodvoru Silvio Mirošničenko u Snovima na peronu djetinjstva; gradskim prosjacima Mladen Santrić u Kako na nebu tako i na zemlji; te Romima Darko Halapija u Ljudi na kraju grada i Jasmina Božinovska Živalj u Cigani u žitu. Ista je autorica potpisnica i filma Loborina, potresna iskaza o štićenicima umobolnice, koja ostavlja gorak okus te djeluje kao nepravedno zadiranje u privatnost polusvjesnih bića, koja uistinu ne znaju i ne mogu imati utjecaja na to kako će biti prezentirana na filmu.

Novo doba

Dva filma bavila su se glazbom: vrlo solidni Peshawar Rubab Danijela Riđičkog, rađen u maniri inozemnih predstavnika žanra, o afganistanskim sviračima toga tradicionalnog instrumenta, te Mršićev Od samice do fenderice — duhovit prikaz zlouporabe tradicijskih glazbenih obrazaca u Slavoniji.

Vrlo dobar film s new-age tematikom predstavio je Tomislav Žajar. Njegovo Zaljubljivanje naime istražuje fenomen Sai Babe, dok se Dražen Žarković Novim dobom zadržao na domaćoj ezoterijskoj sceni, nepristrano i pitko izvješćujući o najpopularnijim oblicima proricanja u Hrvata.

Najinovativnije koncipiran, prvobitno zamišljen kroz prikazivanje na tri paralelna ekrana, a prezentiran tehnikom split-screena, jest zanimljiv film Soske (na romskom Zašto) Rade Šešić, o trima političkim azilantima u Nizozemskoj.

I, na kraju, kvalitativni napredak, koji se polako, ali sigurno osjeća u hrvatskoj kinematografiji, već je jasno vidljiv, te je očito da nakon njega slijedi neko novo doba.

Katarina Marić