Ealing komedije

Povodom ciklusa Filmskog centra u Kinoteci

Među veće domete britanske kinematografije neposredno nakon II. svjetskog rata — što u lokalnim razmjerima što kao doprinos žanru komedije uopće — ubrajaju se Ealing komedije, tako nazvane jer bijahu proizvedene u studiju Ealing u zapadnom Londonu. Riječ je o desetak filmova koji nastadoše u razdoblju između 1947. i 1955. godine, a koje je odlikovao apsolutno jedinstven pristup žanru. Bijahu to komedije čiji cilj nije bio da izazove grohot u gledalištu, koje nisu baratale tadašnjim najrasprostanjenijim komičkim rekvizitima. Nisu se u njima, naime, eksploatirali likovi s neskrivenim obilježjima bedaka ili totalnih nespretnjakovića (npr. Red Skelton, Abbott i Costello) kakvi gledatelja uvjeravaju u znatno veće domete njegovoga uma, ni groteskne »face« koje su samozadovoljno uživljene u svoju grotesknost (npr. Fernandel, Toto) a koje gledatelju nagovještavaju da ima proprilične šanse na tržištu izgleda. A niti su baratele nesporazumima u zapletu zbog kojih netko bude nemagarčen kao niti duhovitim dijalozima s podrijetlom u kazališnoj proizvodnji smijeha. Napokon, nisu to bile ni oštre satire koje dio uspjeha duguju općoj prepoznatljivosti aktualnih sadržaja i tema.

Diskretnost efekata

Filmovi kao Hajka (1947) i Banda s Lavender Hilla (1951) Charlesa Crichtona, Putovnica za Pimlico (1949) Henryja Corneliusa, Obilje viskija (1949) i Gangsterska petorka (1955) Alexandera Mackendricka i Nježno srce (1949) Roberta Hamera afirmirali su ono što će se i danas podrazumijevati pod tipičnim engleskim humorom a taj je u stanovitoj diskretnosti efekata, u prikazu ekscentričnih ljudi koji se odlučuju na odmak od svoje »sive« građanske egzistencije preuzimanjem nove uloge u životu, koji su u nekom trenutku spremni zbog ne baš jasnoga zova krenuti neuobičajenim putem, ponekad i zbog osjećaja potrebe da dokažu svoje moralno ili građansko pravo. Također, daljnja britanska osobitost, radnja gotovo svih tih filmova podržavala je tendencije začete u britanskom dokumentarističkom pokretu iz 1930-ih a to je sklonost realizmu svakidašnjice, s junacima koji su tzv. obični ljudi, zbog kojih je možda i nastao ovaj žanr — koji obične izdiže preko prosjeka. Napokon, ti su se filmovi blago uklopili u još jednu britansku tradiciju: svoje su fabularne modele dobrim dijelom preuzeli iz kriminalističkoga filma, no ne bijahu to toliko parodije žanra koliko uporište da se unutar takvih zapleta izgrade opisani likovi, likovi koji su zapravo onkraj dobrih ili loših, i da se izrazi antiaristokratski »sentiment«, kao i blaga kritika naravi, institucija, birokracije, puritanizma i društvenog licemjerja.

Možda nije nezanimljiv ni kontekst nastanka ovih, možemo reći, raritetnih filmova što će se prikazati u zagrebačkom Filmskom centru. Te komedije su dobile ime po studiju (Ealing Studios) što nije neka naročita novost jer je poznato da se veliki studiji (kompanije) specijaliziraju za određenu vrstu filmova. U ovom slučaju radi se, pak, o britanskom studiju kojega je teško atribuirati riječju »veliki«. Nastao je 1931. i proizvodio je »skromne« filmove za lokalo tržište. No, 1938. studiju se pridružio ambiciozni Michael Balcon, us A. Kordu, A. Ranka i D. Puttnama najznačajniji producent u povijesti britanske kinematografije. Balcon, prvi podupiratelj Alfreda Hitchcocka i ujak Davida Daya-Lewisa plaćao je slabo ali redovito, no poticao je naslijeđenu praksu studija: oslanjanje na vlastite snage. Značilo je to da pretežito angažiraju ljude iz »kuće« i da se tako uz njihovu pomoć zadrži kontinuitet produkcije i stila filmova, a također i da se favoriziraju, u okvirima razumnih granica, mlade, još neafirmirane snage studija.

Na rubu krize

Sveukupno, to nije baš rijetkost, ali je daleko od toga da bi bilo čestom praksom, posebno u britanskoj kinematografiji čije stalno ekvilibriranje na rubu financijske krize i nezgode što nastaju neprekidnim imigracijama u Hollywood nisu garantirali kontinuitet. I ukratko u Ealingu su se »razvijala« trojica prethodno spomenutih redatelja: Crichton, Hamer i Mackednrick a u Ealingovom timu djelovao je i scenarist T. E. B. Clarke koji je napisao tri scenarija od spomenutih Ealing komedija, dok su od glumaca protežirali jednoga koji je još bio dosta daleko od slave — Aleca Guinnessa.

U takvom podneblju suradnje i međusobnih podupiranja nastali su i neki doista kolektivni radovi, a jedan takav je u nas pomalo zaboravljeni vrhunski film strave Gluho doba noći (1945), gotovo nedvojbeno djelo koje bi se trebalo nalaziti na listama desetak najuspjelijih filmova u tom žanru. To je omnibus filmu kojemu se unutar okvirne priče nalazi pet priča, a redatelji su bili Alberto Cavalcanti — slavni dokumentarist kojega je zapravo Ealing uvukao u vode igranog filma, Basil Dearden, te spominjani Charles Crichton i Robert Hamer koji je režirao možda najuspjeliju priču Ukleto zrcalo.

Horor, čini se, ne može imati veće »veze« s komedijom, no u ovom slučaju ima, iako nije riječ o parodiji žanra. Gluho doba noći odlikovali su uvjerljivost likova i miljea (»običnog«, tipičnog) i »deglamoriziranost« glumaca, a film je imao i komičnu epizodu s tipično engleskim ekscentričnim likovima koju je režirao Crichton, budući tvorac Ribe zvane Wanda.

Bio je taj film, dakle, »slutnja« budućih komedija, a sada nešto i o njihovom kraju. Ealing se raspao sredinom 1950-ih, a i ovakvi flmovi nisu imali budućnost u vremenu kolora i težnje za sve većom bukom u svim žanrovima. Dearden, suautor Gluhog doba noći, ne i autor ovih komedija, žanra se ipak kasnije sjetio »postealingovskom« komedijom Liga džentlmena (1960), tim hommageom koji je dostojan nekadašnjih dometa.