Ugodno iznenađenje

Ugodno iznenađenje

Oprosti Stipe dobar je primjer scenske skromnosti i reduciranosti koji pogađa u bit kazališta i nedvojbeno predstava čije će se izvedbe brojiti u stotinama

Splitska kazališna scena posljednjih se godina nagledala pretencioznih predstava koje su pokušavale nametnuti navodne svjetske standarde kao mjeru svih kazališnih stvari. Zato je Oprosti Stipe, monodrama Ilije Zovka praizvedena zajedno s Bošnjakovom dramom Nosi nas rijeka u sklopu kazališnoga vikenda pod zajedničkim nazivnikom Oj, Zagoro došla kao pravo, ugodno, iznenađenje za dio publike zamoren pretenzijama i konceptima.

Da se razumijemo: nije Oprosti Stipe nikakav velik, antologijski kazališni rad, nije riječ o predstavi koja će pokušavati pomaknuti kamene međaše hrvatskog kazališta, niti se Ilija Zovko, koji u svojoj drami i glumi, ponaša kao glumac-spomenik, velikan hrvatskoga glumišta. Oprosti Stipe predstava je koja točno zna svoj nepretenciozni cilj i koja ga točno pogađa, a Ilija Zovko pisac, pak, točno poznaje istog tog Zovka kao glumca i neće mu na ramena navaliti ono što Zovko glumac ne može iznijeti. Tako Oprosti Stipe postaje komunikativna životna drama o ljubavnom trokutu iz Dalmatinske zagore koji je uništio sve svoje aktere, uvjerljivo odglumljena priča što balansira na rubu patetike, ali ipak čuva svoju dinamiku i kazališno dostojanstvo. Publika, osim one koja bi u ovoj predstavi tražila nove kazališne tendencije i mijenjanje kazališnoga svijeta, ostaje zarobljena dinamikom Zovkove igre i njegovom mogućnošću da točno osjeti njezino bmlo vodeći je kroz priču koja dobiva obrise napeta krimića, ne samo zato što se događa u sudnici.

Redatelj predstave Milan Štrljić (vlasnik kazališta Vitra, koproducenta ove predstave), i sam glumac, Zovku prepušta teren, reducira scenografiju na stolicu, ne igra se svjetlom ni posebnim efektima i svoju zadaću svodi na minimalno — eventualnu korekciju glumačke igre i pozornost na dinamiku protoka monodrame. Obje redateljske zadaće svjedoči pozornost publike, obavljene su po zanatu profesije.

Ilija Zovko glumac je monodrame, njegova igra u velikom glumačkom ansamblu najčešće je reducirana na epizodu, na efemerno, a golemo monodramsko iskustvo (Zovko pripada u domaće glumce s najviše odigranih monodrama) naučilo ga je vještini držanja publike u napetosti i onom savršenom osjećaju kako publika diše i kad treba stati, a kad požuriti u igri. Njegova gluma, koja nikad nije prošla kroz akademsko obrazovanje, nego se stvarala u bogatoj glumačkoj praksi i u kontaktu s publikom, i koja ne pleše po poznatim, sigurnim predlošcima, zadržava nešto od rudimentarne zaigranosti u kojoj i eventualni prekršaji imaju šarma.

Oprosti Stipe dobar je primjer scenske skromnosti i reduciranosti koji pogađa u bit kazališta i nedvojbeno predstava čije će se izvedbe brojiti u stotinama. Istodobno ona uspijeva zadržati kazališno dostojanstvo i odriče se jeftinih trikova u lovu na publiku. Premda se ovo nepretenciozno glumačko djelo teško uklapa u postojeći repertoar splitskoga HNK, nema dvojbe da ga čeka duga kazališna budućnost.

Jasen Boko