Tragedija jedne predstave

Tragedija jedne predstave

Lari Tompson iskorak je iz uobičajenog Kovačevićevog modela u zahtjevniju konstrukciju koja je pokušala zahvatiti i previše tematskih polja, pa je rezultat predstava raspršene strukture, koja je puno htjela reći ali je na kraju malo rekla

Konvencija o kazalištu koje će pričanjem priče uvući publiku i navesti je na poistovjećenje, nestala je i prije nego što je prošlo stoljeće na pravi način počelo. Naravno, klasično fabuliranje kao i raspored dijelova dramske strukture i danas čine poneki »dobro skrojen komad«, ali to niti jest niti može biti jedini i najbolji način kazališnog izraza.

Međutim, od Dušana Kovačevića, autora klasika kao što su Maratonci trče počasni krug, Balkanski špijun, Radovan Treći, Profesionalac i Sabirni centar, rijetko je tko u publici očekivao ono što je dobio predstavom Lari Tompson — tragedija jedne mladosti. Produkcija beogradskog Zvezdara Teatra, kojem je Kovačević i dugogodišnji upravitelj, pa si dopušta režiranje vlastitih komada, igrala je pred prepunom dvoranom kazališta Kerempuh jer je zagrebačka publika došla pozdraviti beogradske glumce iz kolektivnog sjećanja, no pitanje je što je i koliko od same predstave zapravo prešlo rampu.

Pokušaj i pogreška

Dušan Kovačević slavu je stekao groteskom obojenim klasičnim bulevarskim kazalištem i pripadajućoj, manje zahtjevnoj dramaturgiji. Takav je postupak, još od Maratonaca nadalje, osiguravao uspješnost i kazališnih komada i filmova snimanih po njegovim scenarijima, koji su na razini pučke duhovitosti ostvarivali slavu i zaradu, a na malo suptilnijoj i kritičarsku aklamaciju pa i određeni prostor u antologijama. Međutim, Lari Tompson iskorak je iz takvog modela u zahtjevniju konstrukciju koja je pokušala zahvatiti i previše tematskih polja — od ispraznosti kazališne iluzije, preko svakodnevnog samozavaravanja do implicitne kritike društva živih mrtvaca, onoga u kojem potpuno vladaju samo eskapizam i defetizam.

Lari Tompson-tragedija jedne mladosti zapravo je naslov australske sapunice kojom vrijeme krate svi stanovnici zemlje gdje se ne plaćaju računi i gdje se živi na kredit — do isključenja struje, telefona ili već nečega, kad su prisljeni suočiti se s vlastitim, i zbiljskim i metaforičkim, mrakom. Senzibilni se pojedinac, pri takvom suočenju, odlučuje na samoubojstvo jer je to jedini izlaz. S druge strane, taj je pojedinac ujedno i kazališni prvak, pa kazališnu publiku do njegovog dolaska i početka predstave zabavlja, izmišljenim pričama i besramnim podilaženjem, sporedni glumac. Tu je i upraviteljica kazališta koja odlazi po prvaka kako bi ga nagovorila da se ipak pojavi u kazalištu. Međutim, dramski prvak nije očajan samo zbog stanja oko sebe, nego i zbog vlastitog nosa, kojeg nosi u prezimenu i zahvaljujući kojem igra Cyrana de Bergeraca. Nakon njegove bezrazložne smrti — banaliziranom sukobu s vlašću — pojavljuje se i njegov stric koji oživljava mrtve, ali nećaka baš neće jer... zapravo nije ni važno zašto.

Jedan glumac umjesto cijelog ansambla

Ne treba baš sve ispričati a da bi se shvatilo kako je riječ o predstavi izrazito raspršene strukture, koja je puno htjela reći ali je na kraju malo rekla. Zato je njezin najuspješniji i najzabavniji dio ekstemporiranje Bore Todorovića, koji se u realnoj situaciji ispred zastora više od sat vremena sam bori s publikom. Igra s konvencijom kazališnog iščekivanja, koju on maestralno izvodi, čak i u trenucima kad samo bezidejno stoji pred zastorom, uloga je koju može odigrati samo glumac bez i najmanje sumnje u vlastito znanje i talent, pa i pripadajuću moć u danom kontekstu. U Todorovićevoj sjeni ostao je cijeli ansambl u sastavu Feđa Stojanović, Branka Petrić, Ivan Janketić, Lepomir Ivković, Ljiljana Dragutinović pa i Miodrag Krivokapić kao spomenuti glumac Stefan Nos. Jedina koju Todorović nije mogao prekriti bila je Milena Dravić, koja kao upraviteljica kazališta na kraju donekle i realizira prijetnju kako će, ne bude li išlo drukčije, izvesti i striptiz samo da bi se neka vrsta predstave ipak održala.

Završni song The show must go on skida, osim Milene Dravić, i sve sumnje s predstave Lari Tompson — tragedija jedne mladosti — riječ je o oživotvorenoj metafori ničega (ništavnosti, nedogađanja, odgode...). Tako su i gledatelji nakon dva i pol sata predstave postali živi mrtvaci i zarobljenici iluzije, iz koje se bude frenetičnim pljeskom i ovacijama za koje, osim izvankazališnih i nostalgičnih, previše drugih razloga i nije bilo.

Igor Ružić