Samo da je kraće

Samo da je kraće

Ono na čemu počiva cijela frojdistička psihološka teorija Wedekind je pretočio u dramu snažnih fragmenata u kojoj se neprestano sudaraju naponske silnice erosa i thanatosa

Mjesto obilježeno gotovo trajnim sumrakom, ni negda ni sada, veliki prazni prostor s nekoliko stolaca prizorište je koje nas dočekuje u Tetaru ITD, gdje je Ozren Prohić postavio Wedekindovo Proljetno buđenje, koje bez stida progovara o najintimnijim bolima i nesnalaženjima mladih i njihovu sudaru s licemjernim društvom lažnoga ćudoređa, s društvom u kojem se« treba ravnati prema zakonu, a ne prema svojoj prirodi«. Odnos erosa i represivne civilizacije, ideja odgojne diktature koju provode oni za koje se pretpostavlja da su stekli znanja o zbiljskom dobru te goleme frustracije u nagonskoj strukturi onih koji se prvi put sreću s provalom prirodnih nagona, ono na čemu počiva cijela frojdistička psihološka teorija Wedekind je pretočio u dramu snažnih fragmenata u kojoj se neprestano sudaraju naponske silnice erosa i thanatosa. I danas, u drukčijem društvenom kontekstu i nakon slavne seksualne revolucije, zbunjenost u procesu odrastanja i sazrijevanja ostala je slična, a upravo je vječnost problema ono što pokreće Prohićevu režiju koju su više zanimala stanja nego prikaz »totalne pobune protiv građanskog društva«, kako je vjerovatno Proljetno buđenje funkcioniralo u doba nastanka.

Stilizirana atmosfera

U odlično osmišljenu scenografskom okviru (Ivan Faktor), gdje su prazninu prostora ispunjavali uglavnom stolci te s kostimima Irene Sušac (uglavnom suvremeni s pokojim dodatkom s početka 20. stoljeća) Prohić se ponajviše usredotočio na stvaranje atmosfere tjeskobe i na prikaze stanja likova koji se suočavaju s buđenjem seksualnosti i na razne načine bune protiv društvenih stega, nerazumijevanja i represije. Manje ga je zanimao mehanizam što prizvodi te frustracije, odnosno svijet odraslih, koji je u sveukupnim scenskim rasporedima imao marginalno mjesto, a u glumačkim interpretacijama konvencionalniji prizvuk, što se ponajviše očitovalo u glumi Marka Torjanca (Rektor i Gospodin Gabor), a manje Pere Juričića (Pastor Doktor, Gospodin), dok je Mladena Gavran plijenila prigušenim tonovima i proplamsajima komičnoga kao konvencijama stegnuta gđa Bergmann. Wedekindove fragmente što propituju buđenje istospolnih, ali i homoseksualnih pa čak i sado-mazo nagona (u sceni kad Vendla traži od Melhiora da je tuče jer je nikad nitko nije tukao, a on je uz početni otpor na kraju i prebije) redatelj je riješio brižljivo koreografiranim i stiliziranim prizorima (decentan rad Ksenije Zec na pokretu). koji su se ponekad doimali neprirodno umiveno. U toj stiliziranoj atmosferi, koju su pratile pretenciozne videoprojekcije u dnu scene (slike golih žena i prirode) predstava se kretala prema kraju sve razvučenijim hodom gubeći prvobitan tempo i zgusnutost, koji se povremeno nastojao uzburkati, primjerice jednom gotovo naturalističkom scenom homoseksualnog silovanja, što je u atmosferi sasvim drukčijega predznaka djelovalo neprikladno kao efekt radi efekta.

Odlična Ines Bojanić

Najljepše scene proizašle su iz glumačke spremnosti da najintimnije u sebi pretvori u najjavnije, kao u slučaju mlade glumice Ines Bojanić u ulozi Wendle, djevojčice koja odrasta u atmosferi usiljene nevinosti, a na najprirodnija pitanja o ljudskoj spolnosti ne dobiva roditeljski odgovor. U redateljskom pristupu koji nije želio ići do krajnosti u propitivanju neukrotivog u tijelu ona je lirskim i tragičnim tonovima ponajbolje iskazala žudnje što potresaju tijelo u buđenju. Biti umjetnik, kažu neki, isto je što i žudjeti za gubitkom ponosa. U tom smislu predanosti bez srama i sentimenta ulogu Ilse, djevojke što se odaje prostituciji, kreirala je Ecija Ojdanić, groteskno-tragičnim tonovima predočivši očaj one situacije u kojoj si svjestan da voziš u krivom smjeru, a ne vidiš pomoćni izlaz. Dušan Bućan (Moritz) i Luka Dragić (Melhior) našli su pravu mjeru i bez imalo patetike u iskazivanju predočili mladenačku zbunjenost, znatiželju, bunt i otpor u društvenoj represiji, što jednog od njih odvodi u smrt, a Damir Markovina i Leon Lučev uvjerljiviji su bili kao buntovnici i nasilnici nego u scenama homoseksulanih dodira. I sve bi nekako bilo dojmljivije samo da je bilo kraće.

Gordana Ostović