Mrtvilo i beznađe

Mrtvilo i beznađe

Kraj varaždinskih kazališnih premijera? U varaždinskoj predstavi redatelj Želimir Mesarić tempo je umrtvio u potpunosti, pa beznađe koje okružuje Don Juana i ženski glumački ansambl, prelazi kazališnu rampu — dijalozi su rasjeckani i znakoviti, likovi pužu uz i niz kosinu, a nepuni sat i pol predstave čini se beskonačnim...

Na početku ove kazališne sezone iz varaždinskoga Hrvatskog narodnog kazališta obavijestili su nas o dramskom premijernom programu, na kojem su najavljeni: Kraj karnevala Jozefa Topola, Sveti Aleksi Tituša Brezovačkog, Shakespeareova drama Romeo i Giulietta, Don Juan se vraća iz rata Ödöna von Horvatha i Čehovljev Ivanov. Na premijeri potkraj tjedna, nakon izvedbe Don Juana saznali smo, međutim, da će tim naslovom biti završen premijerni program, te da publika neće imati prilike vidjeti ni Shakespearea ni Čehova — zbog nestašice novaca. Kako do odgovarajućih (i neodgovornih) sugovornika nismo mogli doći, odustali smo od daljih čeprkanja, posebice zbog ožalošćenih kazalištaraca.

Nazvavši se u autobiografskoj bilješci Mischung, Ödön von Horvath (1900-1938) kroz svoje drame pripovijeda o nemirnom tlu i vremenu, području lako promjenjivih granica i nedefiniranih težnji — odrastavši u sjeni jednoga rata i ne dočekavši početak drugog, von Horvath naoko jednostavnim opisima, banalnim sudbinama i običnim rječnikom pridonosi atmosferi nelagode i nesigurnosti. Govoreći o njegovim komadima, teoretičari uglavnom posežu za tri teme — izgubljeni rat, malograđanski život i utjecaj psihoanalize, što publika možda otkriva, a možda i ne, budući da von Horvath piše životno i dinamično, pa priča zaokuplja pozornost. Lik Don Juana (čitan prema španjolskom ili francuskom izgovoru) opće je mjesto europske kulture i literature i automatski pretpostavlja bezdušna zavodnika ili, na dubljoj razini, pobunjenika protiv društvenih i vjerskih konvencija. Von Horvathov Don Juan povratnik nije, međutim, pobjednik, nego tragač za tzv. idealnom zaručnicom, možda istinskom, možda tek zamišljenom, ali u svakom slučaju, u trenutku njegova povratka — nepostojećom. Ali zato postoje nebrojene druge žene, bilo napuštene bilo još neosvojene, žene koje čeznu za njim, žene čiji je moral upitan, no odgovara tadašnjim poimanjima. Mogli bismo prihvatiti tezu Ante Armaninija da je »Don Juan u suočenju s množinom žena više njihova žrtva nego pravi — Don Juan.«

U varaždinskoj predstavi redatelj Želimir Mesarić tempo je umrtvio u potpunosti, pa beznađe koje okružuje Don Juana i ženski glumački ansambl, prelazi kazališnu rampu — dijalozi su rasjeckani i znakoviti, likovi pužu uz i niz kosinu (valjda moralne oscilacije? — scenograf Ivo Knezović), a nepuni sat i pol predstave čini se beskonačnim...

Uloga Don Juana dodijeljena je Ljubomiru Kerekešu i ukoliko treba dočarati usporena, izbezumljena i smušena čovjeka koji ne zna što bi sam sa sobom, onda ga je prikazao bez zadrški... Statistički gledano, trideset i dvije pojave na pozornici predočilo je trinaest glumica/plesačica i među njima bih, životnošću i izražajnošću, izdvojila mladu Csillu Barath-Bastaić. Prisjetimo li se nekih kreacija Barbare Rocco, Jagode Kralj Novak ili Sunčane Zelenike-Konjević, ne mogu nego zaključiti da je njihova gluma posljedica redateljske koncepcije, koja mi u slučaju varaždinske izvedbe predstave Don Juan se vraća iz rata nije bliska.

Olga Vujović