Moć iluzije

Čitajući knjigu znamenita neurologa identiteta Olivera Sachsa Čovjek koji je ženu zamijenio šeširom

Ležeći nedavno na neurološkom odjelu u Kliničkoj bolnici sestara milosrdnica sjetio sam se te neobične knjige i njezinih neobičnih poglavlja: Žene bez tijela, Fantomski ud koji nestaje, Oči u desno, Pas pod kišom, Predsjednikov govor. Ti naslovi svojim bizarnim sklopovima doimlju se kao da su potekli iz nadrealističke mašte premda su tek stvarni primjeri autorove neurološke prakse što opisuju pojedine primjere bez suhe znanstvene akribije, živo, plastično, kao priče o bolestima, spajajući znanstveno i romantično, sintetizirajući klasični i moderni, znanstveni pristup, ne tretirajući neurološkog bolesnika kao slučaj, nego kao cjelovita čovjeka, »jer se slučaj ne može odvojiti od identiteta«. Tako je utemeljio novu disciplinu, neurologiju identiteta, vraćajući se tradiciji bogatih ljudskih bajki koja je kliničke vrhunce doživjela u 19. stoljeću, u doba velikih neurologa i psihijatara, te se zbog impersonalne neurologije znanosti gotovo izgubila u znanstvenom modernom stoljeću.

Ta je knjiga, kako to sam autor kaže, vraćanje tradiciji 19. stoljeća. Autor je ujedno i prirodnjak i liječnik, teoretičar i dramatičar, znanstvenik i romantičar, koji bolest smatra integralnim dijelom života, citirajući Nietzschea: »A što se tiče bolesti, nismo li skloni zapitati bismo li mogli biti bez njih«.

Profinjena ekspresivnost

Već je Hipokrat smislio povijesnu koncepciju bolesti (početak-tijek, razvitak sve do sretnog ili fatalnog kraja — pojedinac sa svojom poviješću, pričom o bolesti). Tako Oliver Sachs unosi priču ili bajku u svoja istraživanja bolesti. Njegova se knjiga čita i kao literatura i kao znanost. Iz njegove biografije (rođen 1933) saznajemo da već u prvoj studiji Migrena ukazuje na nedostatke mehaničkog i farmakološkog pristupa liječenju živčanih bolesti te zastupa i prakticira dvostruki pristup: biološki i metafizički, sintezu klasične i romantične neurologije. U Buđenju piše o spoznavanju bolesti spavanja te ostvaruje literarni dokument i znanstveni prinos.

Koliko je njegova knjiga Čovjek koji je ženu zamijenio šeširom zanimljiva i zabavna, ne iznevjerivši znanstvenu stranu, dokazuje ovaj njegov citat: »Pričati o bolestima zabavno je poput pričanja o 1001 noći.« U poglavlju Predsjednikov govor opisuje grupno reagiranje afazičnih bolesnika koji slušaju predsjednikov govor. Premda ne razumiju verbalni smisao, semantičku stranu predsjednikova govora, jer su preživjeli ozljede mozga, ipak su burno reagirali razumijevajući na svoj način. (Neki su bijesno reagirali, neki su bili razdraženi, neki su se smijali, neki bili začuđeni, neki se zabavljali.)

Jesu li ga krivo shvatili ili suviše dobro, pita se autor, te objašnjava njihovo dramatično, teatralno reagiranje fenomenom prirodnoga govora, koji se ne sastoji samo od propozicije i od riječi, nego od izraza, od izražavanja cijeloga značenja pomoću cijeloga bića, a razumijevanje toga uključuje beskrajno više od pukoga razumijevanja riječi. A upravo je to ključ za razumijevanje u pacijenata s afazijom, kaže autor, dakle unatoč tome što riječi gotovo ne razumiju, iako riječi verbalne konstrukcije ne moraju ništa skrivati, normalni jezik opskrbljen je tonom, intonacijom, uključen u ekspresivnost koja nadilazi verbalno, a upravo ta duboka, raznolika, složena, profinjena ekspresivnost u afaziji je potpuno sačuvana, a često više od toga, i neprirodno naglašena.

Tu je i vizualna strana verbalne konstrukcije riječi: geste i grimase koje sudjeluju u ekspresivnosti govora, jer riječi često prikrivaju istinu, a intonacija je otkriva. Autor citira Nietzschea: »Ustima iz kojih izlaze riječi može se lagati, a grimase koje ih prate, ipak govore istinu«. Sada postaje razumljivo zašto su afazičari, koji su slušali ne razumijevajući, predsjednikov govor razumjeli bolje i istinitije od normalnih, zdravih ljudi. I zašto su onako burno reagirali. Zanimljivo je da je Peter Brook, nadahnut neurološkim istraživanjima i eksperimentima Olivera Sachsa, nedavno napravio predstavu Predsjednikov govor.

Neurologija identiteta

Sachsova neurologija identiteta bliska je kazalištu, pogotovo glumcu, jer i glumac, služeći se govorom, opskrbljen tonom, intonacijom, izražavajući se cijelim bićem, nadilazi puko verbalno razumijevanje i razvija ekspresivnost govora. Ekspresivnost je u glumca kao u afazičara ne samo sačuvana nego i naglašena, često i prenaglašena. Oštećeni, bolesni kad je riječ o pukom razumijevanju riječi i izvanjskoj informaciji, afazičari su zdravi, štoviše kreativni kada je posrijedi njezina ekspresivna, emocionalna percepcija. U glumca pravi rad i stvaranje počinju tek onda kada se prevlada puko razumijevanje teksta, tek nakon informacije o komadu u kojemu igra, u onom sloju emocionalne konkretne ekspresije kada otvara cijelo svoje biće prema dubljem razumijevanju, često nelogičnom i apsurdnom, konkretnom reagiranju na tekst i komad koji igra. Ako ostaje na razini puke informacije komada i uloge, postaje dosadan i neglumstven. Ne vjerujem da su te neurološko-glumačke asocijacije ishitrene uzimajući u obzir da autor ove zanimljive knjige poseže za pričom, dramom, bajkom u istraživanju i liječenju neuroloških bolesnika, tretirajući ih kao složena integralna bića, a ne kao bolesne slučajeve. Štoviše, on naglašava: »Moć glazbe, naracije i drame od najvećeg je praktičnog i teorijskog značenja.«

Najizrazitiji primjer sudjelovanju, drame, kazališta, glume u autorovu neurološkom istraživanju i liječenju, o tome kako se raspadnuta ličnost posložila upravo zahvaljujući glumi i kazalištu, nalazimo u poglavlju Rebecca. Rebecca, kako je opisuje autor, devetnaestogodišnja djevojka s kvocijentom inteligencije ispod 60, mentalni bogalj, nije znala otvoriti vrata, kao da nikada nije naučila okrenuti ključ, nije znala razlikovati lijevo od desnoga, sate je provodila pokušavajući staviti pogrešnu ruku u rukavicu ili navući cipelu na nogu, bez osjećaja za prostor, nespretne, loše koordinacije pri svakom pokretu, bila je motorički idiot, imala je zečju usnu — fućkala je kada je govorila, imala je degerativnu dioptriju — morala je nositi debele naočale, nije znala najjednostavnije računanje, prebrojiti ostatak novca — bila je idiot, luda, kripl, hrpa hendikepa, prepuna intenzivnih frustracija, na mentalnoj razini bila je sasvim razorena. No, na drugoj razini bila je sasvim drukčija, na dubljoj razini vladala je mirnoća, puna živosti — bila je gladna priča, bez poteškoća slijedila je metafore i simbole. Jezik slika, osjećaja, konkretnog bio je njezin unutarnji svijet, koji je voljela. S jedne strane nespretna, nepokretna, slomljena kreatura (brojne apraksije, agnozije, masa senzorno-motoričkih nedostataka i lomova, ograničena intelektualnog shematizma) imala je razum djeteta od osam godina. Sachs ju je jednom promatrao kako sjedi na klupi i gleda travanjsko lišće s očitim uživanjem. Bila je sasvim smirena, nasmiješena. U njoj su bile dvije Rebeke: pjesnik u njoj koji kao da je gestom govorio: Pogledaj svijet kako je krasan. S jedne strane šarmantna djevojka, u drugoj situaciji idiot — intelektualni bogalj.

Prirodni pjesnik

Premda konceptualno, logički propozicijski sasvim nesposobna, u poetskom jeziku bila je kod kuće, prisebna na ganutljiv, zamuckujući način, bila je, tako reći, prirodni pjesnik: metafore, jezične figure, neuobičajene usporedbe smišljala je prirodno i nepredvidljivo. S jedne strane intelektualni, kognitivni bogalj, defektna što se tiče shematske percepcije svijeta, s druge strane sasvim nedirnuta kao narativno biće.

Njezino liječenje nije uspijevalo u neurološkim radionicama, jer se usredotočilo na njezinu defektnost, na njezine nedostatke kao pacijenta, kao slučaj, a ne na ono što je zdravo u njoj (»Previše su se bavili defektologijom, premalo naratologijom«.) Rebecca je odjednom postala odlučna, odbacila je testove, poslove u radionicama koji za nju nisu imali nikakva smisla. »Meni je potreban smisao. Ono što ja volim jest — kazalište«. Upisali su je u posebnu kazališnu skupinu. Gluma ju je posložila.

Autor kaže: »Bila je začuđujuće dobra, postala je potpuna osoba, zaokupljena, tečna, puna stila u svakoj ulozi. Kad biste vidjeli Rebeku na pozornici, jer su joj kazalište i kazališna skupina postali život, nikada ne biste pomislili da je mentalno defektna.« Tako ova priča o mentalnom bogalju završava kao kazališna bajka. Oliver Sachs i njegova Rebecca ukazuju na terapeutsku moć kazališta i kazališne iluzije. Igrajmo svoju igru...