Kišobran u kazalištu

Kišobran u kazalištu

London U oproštajnoj režiji u Almeidi, kazalištu koje je s uspjehom godinama vodio, Jonathan Kent ostao je vjeran samom sebi, vlastitim pravilima da kazalište mora izazvati i uzbuditi. Njegov Kralj Lear fascinantna je produkcija koja je, međutim, malo zalutala u potrazi za smislom i nije u potpunosti osmišljena, ustvrdila je kritika. Ono po čemu će se produkcija, u kojoj naslovnu ulogi igra Ford Davies, pamtiti scena je oluje u kojoj se scenografija s bukom raspada, a scenu preplavljuje voda: osam stotina litara vode u obliku olujne kiše padne po glumcima. Najvlažnija predstava u gradu, kako su je odmah nazvali, a s čijom se količinom vode može usporediti samo svojevremena produkcija Oluje, također u Kentovoj režiji, nudi neke dirljive trenutke i dobre kazališne dosjetke, ali je mnogo više stvari zasmetalo londonska kritička pera. Od činjenice da Lear nije postavljen u određeno vrijeme (igraju i videokamere i suvremena odijela, ali i povijesni kostimi i mačevi), pa do naslovne uloge kojoj ipak nedostaje glumačkih finesa.

Pretenciozna katastrofa

Tokio Još su lošije novoga tokijskog Shakespearea dočekali japanski kritičari. Istina, ovdje nije riječ o izvornom Bardovu komadu, nego o drami suvremenoga japanskog pisca i vrlo utjecajna kazališnog umjetnika Hisashija Inouea Shakespeare u 12. godini Tenpa (dakle 1842), pretencioznoj kompilaciji poznatih rečenica, karaktera i epizoda iz svih trideset i sedam Shakespeareovih komada u dramu iz samurajskog razdoblja. Inoueova drama praizvedena je još 1974, kad je trajala četiri i pol sata, dok nova verzija, premijerno izvedena u kazalištu Akasaka Act, traje samo tri sata, ali, kažu kritičari, tri preduga sata. Likovi ulaze i izlaze, deklamiraju, dramaturška nit vrlo je loše povezana, a ni gluma, u svoj toj galami, ne izaziva osobit dojam. Ukratko, potpuni kazališni promašaj Hisashija Inouea. Pretenciozna, bučna, opterećena svjetlosnim i glazbenim efektima i u potrazi za lakom zabavom predstava koja je izazvala ovako loše kritike — koje nisu baš česte u japanskim medijima — ipak je, primjedbama unatoč, rado gledana.

Bravo, Vasiljev!

Pariz Comedie Française, jedna od najstarijih i najuglednijih svjetskih kazališnih kuća, koja posebno pazi na tradiciju, izvela je premijerno Moliereova Amfitriona, troiposatnu predstavu u režiji ruskog majstora Anatolija Vasiljeva i s Thierryjem Hancisseom, Jeanom Pierreom Michaelom i Florence Viala u glavnim ulogama. Komad, koji je Moliere napisao neposredno nakon što je Tartuffe zabranjen i koji je praizveden 1668, Vasiljev — kojega u Comedie Française pamte po Ljermontovljevu Balu pod maskama iz 1992, — na scenu je postavio ne kao običnu predstavu, nego kao put kroz najdublju unutrašnjost Moliereva klasika. Kritika je i ovaj put oduševljena činjenicom da Vasiljev nije spreman na kompromise i da im je nacionalnu veličinu pročitao na sebi svojstven način (junaci grčke mitologije odjeveni su u kimona i naoružani bambusovim štapovima), uvijek spreman na kazališno istraživanje koje polučuje odlične rezultate. Ukratko, još jedno uspješno čitanje klasika a la Vasiljev.

Vrijeđanje parlamenta?

Berlin Kazališni festival Theater der Welt 2002, koji će se u lipnju održati u Njemačkoj, našao se pred neobičnom političkom zabranom. Naime, predsjednik njemačkoga parlamenta Wolfgang Thierse suprotstavio se uporabi zgrade bivšega parlamenta u Bonnu u kazališne svrhe. Konceptualni projekt u sklopu festivala nazvan Deutschland 2 trebao je u zgradu dovesti nešto više od šesto statista, bonskih građana, koji bi oživili parlamentarnu sjednicu dok bi im u slušalicama išao prijenos pravoga parlamentarnog zasjedanja. Thierse u pisanom priopćenju navodi kako bi projekt kompromitirao dignitet i poštovanje njemačkog parlamenta, ne objašnjavajući detaljnije na koji bi se način to dogodilo, ali pozvavši se na ugovor o uporabi federalnih objekata potpisan s bonskom gradskom vladom. Matthias Lilienthal, direktor festivala Theater der Welt 2002, izrazio je žaljenje zbog veta, izjavivši kako je projekt trebao biti reklama njemačke demokracije.

Jasen Boko