Drama mentaliteta

Drama mentaliteta

Mladi dramatičar nema razloga za nezadovoljstvo prvim scenskim čitanjem svoga teksta, štoviše, redateljica i glumci učinili su ga rijetkim sretnikom među domaćim piscima

Na praizvedbi neorealističke i ruralno ambijentirane drame Elvisa Bošnjaka Nosi nas rijeka, u splitskome HNK, 2. ožujka, u režiji Nenni Delmestre, koja je u potpunosti poštivala integralnost teksta, već nakon prvoga čina moglo se zaključiti da je postmodernistička teatarska poetika — dakako, u hrvatskoj varijanti — detronizirana, da ne kažem umrla. To, uostalom, potvrđuje i dobrohotnost kazališne kritike koja bi donedavno, posve sam sigurna, predstavu u kojoj se reže pravo meso potukla do nogu kao anakroni realizam. U kontekstu recentne književne produkcije Nosi nas rijeka nedvojbeno se uklapa u trend novoga realizma, poetički dominantna u prozi (stvarnosna proza), a negdje od polovice devedesetih zamjetni su istovrsni tematski i modelski zaokreti i u suvremenom hrvatskome dramskom pismu.

Poštivanje autora

Eto što ti je tlaka trenda pa mu se moraš pokoriti. Naime, i Bošnjakov dramski tekst i predstava u režiji Nenni Delmestre — koja će u programskoj knjižici naglasiti »da je dobro kod prvog postavljanja poštovati riječ autora« — nedvojbeno su kontraindicirani poetičkom i estetičkom profilu repertoara, odnosno premijera Drame splitskoga HNK tijekom mandata ravnatelja Ivice Buljana.

O čemu je, dakle, u drami Nosi nas rijeka riječ?

Drugi po redu izvedeni dramski tekst mladoga glumca Elvisa Bošnjaka (1971) situiran je u ambijent Dalmatinske zagore i napisan dijalektom kakav se danas govori u Hrvacama. Naglašavajući svoje nasljedovanje na Šimunovića, Kaleba i Božića, Bošnjak će reći: »Sve što se pisalo o Dalmatinskoj zagori u posljednje vrijeme nije mi se svidjelo jer sam u svemu pronalazio laž«, usprotivit će se klišejima i stereotipnim prikazivanjima ljudi toga podneblja, od kojih se uglavnom radio skeč za publiku. Za razliku od, primjerice, prehvaljena Tomićeva romana Što je muškarac bez brkova, kao trenutačno najtipičnije zbirke stereotipa, loših i otrcanih viceva o vlajima, Bošnjak je napravio bitan zaokret u tretmanu (ruralne) tematike: odbacio je komički modus pa iz vlastita, dakle autentičnoga doživljaja svijeta iz kojega je potekao, napisao dramu vlajlandskoga mentaliteta. Ta se drama događa u jednoj obitelji, a mjesto je radnje garaža roditeljske kuće u kojoj će tri brata rezati meso, dok im u krevetu umire majka. To spomenuto obrađivanje mesa tijekom četiri čina (rezanje, topljenje masti, sušenje, kupovanje novih svinja) nije samo vremenski indikator dramskoga zbivanja, ono je ujedno i metafora života u podneblju u kojemu je ljudima egzistencijalna muka (što sutra jesti) namrla grubi oklop, ispod kojega su zatvoreni emocionalni svjetovi. Emocionalno opstipirana životnim pragmatizmom, lica iz krša ništa ne pokazuju, i upravo je tu drama mentaliteta; u Bošnjakovu tekstu neće se događati ništa u smislu dinamičnih obrata radnje, ali se zato sve događa u mreži neraščišćenih emocionalnih odnosa koji se posve neočekivano otvaraju, bolje reći eksplodiraju u konflikt baš u tim banalnim razgovorima svakodnevnih i mesarskih« rituala.

Scenski minimalizam

Redateljica Delmestre nije poštivala integralnost teksta samo time što je iz njega izbacila tek tri rečenice, nego je i redateljskim postupkom slijedila autorove intencije, odlučivši se za neorealistički scenski minimalizam, u čemu ju je znalački slijedio njezin autorski tim — scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Danica Dedijer, Lina Vengoechea u glazbi, Zoran Mihanović kao oblikovatelj svjetla, a Ivica Bilić kao oblikovatelj tona. Isti je stilski ključ obilježje glumačke igre ansambla predstave u kojoj je gostovala Milka Podrug-Kokotović, kao doista jedina moguća podjela za ulogu nesretne Strine, koja je ostvarila još jednu veliku glumačku kreaciju. No, pritom nema dvojbe da je Milka Podrug-Kokotović u dramskom ansamblu splitskoga HNK prva među jednakima, uz Josipa Gendu (Stipe), Trpimira Jurkića (Nikola) i Elvisa Bošnjaka (Jerko) koji igraju braću, dok Seku glumi Bruna Bebić-Tudor, njezina muža Mladena Žarko Radić, a Nevistu Ksenija Prohaska — bez preigravanja, bez patetike, igrajući iznutra, iz stanja, iz toga duboko potisnutoga emocionalnoga. Mladi dramatičar nema, dakle, razloga za nezadovoljstvo prvim scenskim čitanjem svoga teksta, štoviše, redateljica i glumci učinili su ga rijetkim sretnikom među domaćim piscima.

Scenografkinja predstave Nosi nas rijeka zacrnijela je pozlatu portalnoga okvira i lože, usredotočivši tako pogled gledatelja na prizorište drame svijeta koji je vrlo rijetko na taj način scenski uprizorivan; premijerna je publika pak oduševljena predstavom Nosi nas rijeka, pa kako im/vam drago.

Ana Lederer