Crnohumorni odjek ludila

Crnohumorni odjek ludila

Komad povlači crtu između zdravih ili, još gore rečeno, normalnih, i onih koji to nisu, dakle između onih koji ne previše mirno žive u vlastitoj iluziji i onih koji vlastite iluzije nastoje, perom i mačem, nametnuti ostalima

Je li gora eutanazija ili lobotomija? Ili je i to još jedno od onih teških pitanja, gotovo domovinskih, s kojima su se, na razne načine, susrele generacije na takozvanim našim područjima, od kraja osamdesetih pa do kraja devedesetih, a posljedice osjećaju i danas? Iako ćemo pravi odgovor tek iskristalizirati, za tu operaciju ipak nam treba bezbroj malih osobnih iskaza. Upravo takve Damir Šodan, autor Zaštićene zone nove predstave na repertoaru ZKM-a, prevodi na radnom mjestu u Den Haagu, dok je osobni odgovor dao dramskim prvencem — pobjednikom natječaja bečkog Theatera m. b. H. za dramske tekstove jugoistočne Europe na kojem je pronađena i Susjeda. Koristeći se metaforom psihijatrijske bolnice ostavljene na vjetrometini rata, on je, izravno se naslanjajući na Kena Keseya i neke druge autore, Zaštićenom zonom pokušao ocrtati obrat između zdravih ili, još gore rečeno, normalnih, i onih koji to nisu, dakle između onih koji ne previše mirno žive u vlastitoj iluziji i onih koji vlastite iluzije nastoje, perom i mačem, nametnuti ostalima.

Pogrešno kraćenje

Tu je dramu širokih zamaha u ZKM-u postavio Dušan Jovanović, ljubljanski redatelj i dramski pisac, čija je dramaturška vizura komadu i pomogla i odmogla. U originalu impozantna dramska tvorevina tražila je štrihanje, no ono je ovdje izvedeno gotovo nemušto — ostavljeni su prizori koji nimalo ne podupiru osnovne ideje teksta, ali otvaraju neka druga polja tematski legitimne satire ili pak čiste komike, dok nisu preživjele neke ključne replike. S druge strane, Jovanoviću, koji je iz predloška pokušavao izvući mračnije tonove znajući da će komika ionako sama naći put do publike, treba priznati nekoliko likova koji su, uz Šodanove naznake, ipak redateljska i, naravno, glumačka kreacija.

Umišljen identitet

Prije svih, to je Trokut u izvedbi Katarine Bistrović-Darvaš koji, uz Petru Suzane Nikolić i Hanku Ksenije Ugrine, grebe ispod komične podloge kakvu čine ostali štićenici s umišljenim identitetima rockera (Kristijan Ugrina), Tita (Branko Supek), majstora borilačkih vještina (Edvin Liverić), kipara (Davor Borčić), filozofa (Damir Šaban) i tako dalje. U dvadesetpetočlanom ansamblu posebno mjesto ima i Pjer Meničanin — akcija njegova Đ ovanija, iako sam nema slikovitu pozadinu kao ostali stanovnici Zaštićene zone, u ključnim je trenucima pokretačka za cijelu pozornicu, jer on prije svih najavljuje nejasno porijeklo i na kraju, kada se traži nacionalno opredjeljenje, jedini kaže ono najvažije: da je po nacionalnosti duševni bolesnik. I da za to, i jedino za to, ima i ovjerenu ćitabu.

Skokovit tijek potrebne dijagnoze

Suprotni pol svijetu onih koji su otišli u remont, u Zaštićenoj zoni čine pripadnici UNPROFOR-ova bataljuna, međunarodni poslanici i njihove prevoditeljice te predstavnici zaraćenih strana. Kako svaka od tih grupacija tvori određeni model govora, mišljenja i ponašanja, u njima se lako iščitavaju aktualni i univerzalni problemi, kao što je traženje vlastitih korijena ili pak prikriveni rasizam, pa čak i histerična reakcija na njega. Tako Kanađani, koje u ZKM-ovoj predstavi bez dubljeg razloga igra ženski dio ansambla s iritantnim engleskim prizvukom, ali i svi ostali bez ćitabe, figuriraju kao skicozne ilustracije u odnosu na punokrvne likove štićenika nakadašnje bolnice.

Ipak, u još jednoj ZKM-ovoj predstavi koja velikim zamahom progovara o prošlosti koja ne želi proći bogat je režijski rad na likovima pojeo tijek same radnje, pa ona u trenucima opasno pada i tim skokovima gradi naprorno trajanje od dva i pol sata. Između pitanja tko je tu zapravo lud i arhetipske situacije sortiranja materijala koji se ne da sortirati, dva osnovna pola između kojih funkcionira Zaštićena zona, a na koje ona tu i tamo daje jasne odgovore, predstavu izdaje trajanje i razvedenost, kao i sporadična ali primjetna glumačka neuigranost. Pohvaliti ipak treba scenografiju Drage Turine, koja je na jednostavan, ali efektan, i vrlo zekaemovski monumentalan način riješila mnoštvo planova komada i glazbene akcente koje potpisuje Drago Ivanuša.

Ukratko, Zaštićena zona crnohumorni je odjek ludila koje je bosanskom loncu dodalo još neke nejestive sastojke pa usprkos određenom stupnju nedovršenosti znači i danas potrebnu dijagnozu.

Igor Ružić