Zašto marginalci?

Je li učestalo dokumentarističko tematiziranje marginalaca tek prolazna moda?

Pogledajte ove dokumentarističke teme: zagorski umjetnički bravar toliko je zokupljen filmom da je izrežirao igrani film u kojem glumi zajedno sa svojim susjedima (dokumentarac Rio Bravar Tomislava Mršića); oko zagrebačkoga Kolodvora okupljaju se i maloljetnički beskućnici-skitnice, neki od njih još djeca (Djeca s perona djetinjstva Silvija Mirošničenka); slikar je izgradio originalnu kuću koja je postala središte za spas svijeta (Rat za Harmagedon Zdravka Mustaća); zagrebačkim ulicama kreću se brojni prosjaci — kakav je to život? (Stani pa gledaj... Mladena Santrića).

U svim nabrojenim dokumentarcima riječ je o marginalcima, ljudima čiji svakodnevni život odudara od svakodnevna života većine ljudi i doživljava se nenormalnim, odnosno osjeća se da se takav život kosi s normama koje skriveno vode svakodnevnicom većine ljudi. Život marginalaca, zato, ili podliježe zakonskim progonima (beskućnika) ili otpisivanju kao neuračunljiv, neobuhvatljiv redovitim životom, što povlači izolaciju, marginalizaciju takvih ljudi (otklanjanje od dodira s njima, ili, čak i agresivnom odbojnošću prema njima — beskućnicima, prosjacima), ili njihovo izlaganje podsmijehu (ridikula, vizionara, filmskog amatera).

Ovo nabrajanje marginalističkih tema nije slučajno. Riječ je o nedavno proizvedenim dokumentarcima prikazanima na posljednjem ovogodišnjem programu Filmskog centra u zagrebačkoj dvorani Kinoteka (18. prosinca 2001). U sklopu tri dnevna programa, od deset prikazanih filmova pet je posvećeno marginalcima. K tomu, još su tri bila posvećena manjinskim i osobito obilježenim društvenim skupinama (Prigušeni glasovi Nevena Hitreca o raseljenim vukovarskim izbjeglicama; Iqubal Hussain Daniela Riđičkog o slikaru iz ozloglašene indijske četvrti, Soske Rade Šešić o raznonacionalnim osamljeničkim nizozemskim imigrantima). Dva preostala filma, istančana prirodnjačka studija Ivana Ladislava Galete Endart drugi dio i igranofilmska alegorija Sustav jednoga Željka Sarića, djelovala su gotovo kao iznimka.

Doduše, jedan je program smišljeno napravljen s tematskim probirom filmova s marginalcima, kako je u najavi prije Factumova programa filmova istaknuo njegov voditelj Nenad Puhovski. Ali ostalo je koincidencija. A u tom kontekstu koincidencijom se čini i takvo prigodno izborno uvjerenje Puhovskog.

Je li posrijedi tek modni trend ili trajnija osjetljivost dokumentarizma? Posljednje bi tražilo historijsko-filmološko objašnjenje, a pomodnost više sociološko. No, čak ako se ustvrdi da je riječ o pomodnosti, može se pretpostaviti da se takav trend — barem kad je tako brojan i ne osjeća se prevratnim — ne javlja povijesno bez presedana, odnosno možemo pretpostaviti da ima neke historijske korijene podložne filmološkom tumačenju.

A temeljno je filmološko pitanje: odakle takav afinitet prema marginalcima i obilježenima u dokumentarizmu?

Egzotičnost — trajni interes dokumentarizma

Povijesno gledano, interes za marginalce i obilježene slojeve zapravo je vidom interesa za egzotično — za ono o čemu se gotovo ništa ne zna, a toliko odudara od uobičajenog u nekoj kulturi da odmah zaokupi imaginaciju kad se pokaže, ili se o tome nešto kaže. Egzotičnim se drži ono što je jedva zamislivo (odnosno nikomu ne pada na pamet takva mogućnost), a pokaže se da je negdje doista ostvareno. Interes za egzotično dobrano je prethodio filmu i odmah je obilježio rani filmski dokumentarizam. Rani putopisni filmovi europskoj su i američkoj publici, koja je u to doba imala slabe ili nikakve informacije o nezapadnjačkim krajevima, prikazivali filmove o životu urođenika u afričkom selu, o lovu na nosoroge, vjenčanju u Abesiniji..., ali često i filmove o životu u bijednim predgrađima velikih europskih gradova (slumovima).

Razloga za takav interes je, dakako, više, ali jedan je trajan i ovdje osobito važan: kad se uzima nešto prikazati širokoj publici, onda se teži da to bude toj publici što obavjesnije, a osobito je obavijesno ono što je novo i neočekivano i zato mijenja naše postojeće, uhodane, predodžbe o stanju stvari u okružujućem svijetu. Početnoj publici filmskog izuma bilo je, dakako, izrazito zanimljivo vidjeti njima dobro poznatu svakodnevnicu, ali sada fotografski zapisanu, prilagođenu gledanju i javno raspoloživu na filmu. Ono što je ovdje bilo osobito obavijesno jest posebno dekontekstualiziranje svakodnevnih činjenica i njihovo javno-društveno prezentiranje — za razgledanje. Ali, zajedno s interesom za neobične prikaze običnosti, odmah je bilo zanimljivo vidjeti ono što se inače nikako nije moglo vidjeti u redovitoj svakodnevnici ljudi: strane gradove i krajolike, neobične ljude, neobične životne ambijente i načine života... Drugom riječi — egzotično je imalo osobitu obavijesnu vrijednost, pa se pokazivalo kao jak i trajan motiv za dokumentarističko bilježenje.

Kako je riječ o univerzalnim interesnim mehanizmima, dokumentaristi nikada nisu prestali dirati u one sadržaje koje su se suvremenicima činili egzotičnim. A među egzotične teme ulazili su i marginalci po istom onom kriteriju po kojem su slumovi bili intrigantni srednjem građanskom sloju koji o tome nije u stvarnome životu znao ili htio znati, ali mu je u prikazivačkom filmskom pakiranju bilo itekako imaginacijski (obavijesno) zanimljivo.

I u dokumentarizmu na područjima bivše Jugoslavije (npr. u filmovima Želimira Žilnika, Joce Jovanovića), a i u hrvatskoj tradiciji, postojala je trajna dokumentaristička fascinacija marginalcima. U Hrvatskoj ona nije bila jaka, ali nije bila odsutna — takvi su bili neki filmovi Nikole Babića (npr. Bino, oko sokolovo), Krelje (npr. Prihvatna stanica; Coprnice), Remenara (Stari mačak), televizijska serija Rajka Grlića Žestoke priče. A i danas postoje televizijski dokumentaristički serijali posvećeni obilježenim marginalcima (poput npr. dokumentarnih emisija Jasmine Bužinovske-Živalj o prijestupnicima ili Ljubice Janković-Lazarić o hendikepiranima).

Ako ovoj tradicijskoj motiviranosti dokumentarca dodamo tranzicijsku društvenu situaciju jakog raslojavanja, pauperiziranja i obeshrabrivanja priličnoga broja hrvatskih građana, a što ima za posljedicu povećavanje broja pojedinaca što se osjećaju posve izglobljeni iz društva, gotovo je predvidiv pojačan interes dokumentarista za njih i njihov stil života.

Taj interes ne mora biti plemenit — može biti riječ jednostavno o filmsko-dokumentarističkom eksploatiranju interesa i sućuti koju takve teme osiguravaju. Ali, taj interes može proizlaziti i iz stvarne dokumentarističke osjetljivosti i fascinacije.