Visoka moda

Visoka moda

Današnji francuski producenti, redatelji i scenaristi ne žele ni približno getoizirati svoje radove u svojevrstan filmski haute couture, nego ih naprotiv nastoje i tržišno opravdati, koliko god svakodnevna utakmica s Amerikancima izgledala unaprijed izgubljenom i uzaludnom. Međutim, francuska je kinopublika u posljednje vrijeme na godišnjim ljestvicama najgledanijih filmova doslovce deklasirala razvikane angloameričke hitove dajući prednost domaćim autorima. Potvrđuju to Posjetioci, Asterix i Obelix protiv Cezara i Amélie redatelja Jean-Pierrea Jeuneta, čiji uspjesi ove godine upravo zadivljuju: osam milijuna kinogledatelja u Francuskoj, gotovo osamdeset milijuna dolara zarade u svijetu, najbolji europski film u 2001. prema odluci Europske filmske akademije i status apsolutnoga favorita u utrci za Oscara 2001. u kategoriji filma na neengleskom jeziku.

I bez Amélie izvrsno

Tijekom dvomjesečnog kulturnog programa Francuskog instituta (listopad-studeni 2001) u ciklusu Francuska kinematografija u 100 filmova, predstavljeno je osam filmova.

Od 1. do 4. listopada u Multimedijalnom centru Studentskog centra u Zagrebu prikazana su četiri filma, svi iz prošlog desetljeća. Reci mi da sanjam (Claude Mouriéras, 1998) suptilna je priča o dvojici braće u obitelji poljodjelaca u patrijarhalnom alpskom kraju čije odnose čine složenim paraplegija starijega brata, ali i posvemašnja pasivnost sredine. Slično ozračje razvijaju i Ljubavnici (Catherine Corsini, 1994) samo što u licemjerju provincije ovdje nije na kušnji međubratska ljubav i solidarnost, nego pokušaj glavnoga lika Marca da uz emancipiranu stariju sestru prihvati vlastitu homoseksualnost. Izvrsne uloge u filmu ostvarili su Natahlie Richard, Pascal Cervo i Loic Maquin.

Jednako je uvjerljiva i Charlotte Véry kao Félicie u drami Zimska priča (Eric Rohmer, 1992) čija ljubav prema Charlesu, ocu njezina djeteta, vječno živi u danu kada ju je on zauvijek napustio prije pet godina. S druge strane, Van Gogh (Maurice Pialat, 1991) ezoteričan je prikaz posljednjih šezdeset i sedam dana u životu slavnoga slikara i njegove izmišljene romance s kćeri doktora koji ga liječi. Organizatori ni u sljedeća četiri filma, prikazana u istom prostoru od 5. do 8. studenog, nisu mogli pobjeći (a zašto i bi?) od romantičnog prosedea. Jedna od prvih većih uloga, sad već svjetske zvijezde, francuskoga glumca turskoga podrijetla Tchékyja Karyoa bila je u Noćima punog mjeseca iz 1984, uza Zimsku priču drugom filmu redatelja Erica Rohmera, predstavljena ove jeseni u Zagrebu.

Za razliku od prikazanog pesimističnog trilera Crna serija (Alain Corneau, 1979) o trgovačkom putniku koji stjecajem okolnosti postaje lopov i ubojica, Rohmerove Noći punog mjeseca vedra su priča o ljubavnom mnogokutu, i uz klasik Cherbourški kišobrani (Jacques Demy, 1964) najbolji film prikazan u dosadašnjem dijelu ciklusa. Demyjev pobjednik u Cannesu i glumački trijumf prigušeno erotične Catherine Deneuve, unatoč brojnim kino i televizijskim projekcijama, francusku je kinematografiju na zagrebačkom hepeningu iznova približio hrvatskoj publici, pa je repriziranje mjuzikla s pariturom Michela Legranda pravi potez organizatora iz Francuskog instituta.

Djedice pucaju

Posljednji prikazani film bio je Djedice pucaju (Georges Lautner, 1963) s Linom Venturom. Ostala dva filmska događaja bile su pak dvije večeri kratkometražnog filma u zagrebačkoj Kinoteci (Fantastika i Komedija) u selekciji Unifrancea, najvažnije organizacije za predstavljanje francuske kinematografije u svijetu, i — Hommage Robertu Bressonu u splitskoj Kinoteci, program filmova umjetnika koji doista uživa zasebno mjesto u povijesti francuskog filma (Dame iz Bulonjske šume, Suđenje Ivani Orleanskoj).

Nedvojbeno, hrvatski su se kinogledatelji u protekla dva mjeseca još jednom mogli uvjeriti što je to konfekcija, a što visoka moda kada je u pitanju film.

Boško Picula