Veliko očekivanje

Uz film Davida Leana na HRT-u

Po tko zna koji put vidjet ćemo na televiziji film Veliko očekivanje, po tko zna koji put zato jer smo gledali više verzija, pa naslov može zbuniti. Ovaj put svakako bi film trebalo pogledati jer će na malom ekranu biti nedvojbeno najuspjelija ekranizacija Dickensova romana — Davida Leana iz 1946. godine. Film je bio nominiran za pet Oscara, dobio je dva, a neki su smatrali da ga je trebao dobiti i redatelj.

Nije to, međutim, bila prva adaptacija Dickensova romana iz 1860. Prvi su ga put, ukoliko nas je poslužila sreća u prikupljanju podataka, proizveli 1917. u Hollywoodu (redatelji Robert G. Vignola i Paul West), zatim se na ekranizaciju odlučio poznati Danac A. W. Sandberg (1922), pa u zvučnom razdoblju (1934) ponovno jedan Amerikanac — Stuart Walker. A nakon Drugoga svjetskog rata napokon su i zakašnjenjima skloni Britanci shvatili da ima nečega filmskoga u tom Dickensovu djelu, pa je nastala ova, najuspjelija, Leanova verzija. I slijede, nakon zatišja koje je možda prouzročio i teško nadmašiv Leanov model, još šest filmova — švicarski (1971), animirani (1983), BBC-jev (1988), britanska televizijska miniserija (1989) i u razdoblju postmodernističkih traženja — s radnjom u SAD i osuvremenjenom pričom — američka (1998) te, prije, ona (1987) koja popunjava prazninu u priči, ono neispričano o važnom liku, Magwitchu, za njegova robijanja i bogaćenja u Australiji, s naslovom Veliko očekivanje — neispričana priča.

Roman je, dakle, zainteresirao sineaste iz pet zemalja i u mnogim razdobljima povijesti filma, i razumljivo je pitati se u čemu je tajna njegovih filmskih reinkarnacija, brojnih i većinom respektiranih u kritike. Na filmu, kao i s Hamletom, s Velikim očekivanjima izgleda nije lako promašiti.

Iznimno inspirativno

Problematično je tvrditi da je razlog jedino u narativnim, konstrukcijskim vrijednostima samoga romana, koji su savojedobno britanski književni povjesničari proglasili najsavršenijim engleskim romanom 19. stoljeća. No, da i u toj literaturi ima nečega iznimno inspirativnog, govori i činjenica da je više uspjelih ekranizacija doživio i drugi u anketama veoma cijenjeni viktorijanski roman — Orkanski visovi, kojega se poduhvatiše, među ostalima, toliko različiti redatelji kao Wyler i Bunuel. Očevidno, u oba djela mogla je privući i njihova naracijska superiornost, funkcionalnost svih elemenata njihove strukture, promišljenost i efektnost u povezivanju raznolikih motiva i likova, dramatičnost zbivanja — no ta bi tema iziskivala previše teoretsko razmatranje.

Stoga, lakše je krenuti od osnovnih i lako zamjetljivih i populistički privlačivih odlika dramskih situacija i likova koje roman pruža. On nudi tajnu (onu koja vreba iz prošlosti i onu koja nagriza sadašnjost), napeto očekivanje njezina razrješenja, mračne ugođaje noći, močvara, zapuštene palače, zatvora, sudnice i vješala, neke i vrlo originalne likove, likove koji su iz raznih klasa, ljude siromašne i bogate, ariostokraciju, situirane građane i priproste pučane, zatim nesretne, sretne, s nadom i bez nje, kapriciozne, lude, prepredene, lukave i ubojice, elemente horora i detekcije, pa i komedije i groteske. Za gledatelje i redatelje izbor je vrlo velik, a njegovoj veličini u ovom primjeru razmjeran je izbor praznina koje svaka nova verzija može iskoristiti. Dakle, to je itekakva prigoda i za postmodernista, na primjer onakva koji bi stvorio verziju Orkanskih visova s Heathcliffom kao ubojicom.

To obilje, barem u njegovoj pojavnosti, ujedno razlučuje ovaj roman od mnogih književnih predložaka i romantizma i realizma; prvi nudi, ispričavam se na izrazu, neki bombast o životu, a drugi ga često odveć pedantno fragmentarizira. U Dickensa se, međutim, skladno prepleću elementi i jednoga i drugoga, a kad se dodaju prethodno naznačene filmske populističke komponente, ispunjava se vrlo tipičan i poželjan horizont očekivanja zapadnoga filmskog gledatelja. Taj se horizont počeo nazirati već negdje početkom klasičnoga fabularnoga stila i traje do Titanica, a, dodajmo, u taj bi se kontekst donekle mogao smjestiti i Lisinski (1944) Oktavijana Miletića.

I tako nas Veliko očekivanje, odnosno njegova filmska uspješnost, uvode u jedan od bitnih fenomena povijesti filma. Komparativno gledajući, prvi veliki filmovi, oni Griffithovi, bijahu spoj elemenata karakterističnih za književnost romantizma i realizma, dakle predrealizma — realizma u izboru motivacija likova, a romantičarskih u izražavanju osjećajnosti i pomalo spektakularnih u zapletu. Povijest filma, nakon što se izvukao iz pionirskih tegoba, počinje s djelima koja podsjećaju na ona s prijelaza s romantizma na realizam, pa se možda i previše spontano prisjećamo Šenoe.

Posebna vrijednost

I u tom pogledu Leanovo Veliko očekivanje ima posebnu vrijednost. Nastalo gotovo točno pri polovici postojanja filma, djelo je koje dolazi tridesetak godina nakon nijemoga Griffitha, redatelja koji je i deklarirano htio postati filmski Dickens. Ono, s jedne strane, u zvučnom razdoblju asocira Griffithov tipični svijet, rekapitulira ga, dakako, s elementima već zrele poetike i retorike zvučnoga filma, a s druge i via Griffith rekapitulira razdoblje književnosti od prije otprilike stoljeća i pol. No, razmišljanje o tome bit će u osnovi nova zadaća — filmskog povjesničara s novim orijentirima. On će se pitati ne samo o datumu nego i o spletu raznih vremenskih silnica, pa će mu se donekle zamagliti konkretni datum nastanka filma.

Zaputili smo se možda predaleko u prošlost, malko i u budućnost, i nedvojbeno u ovom tekstu ostalo je premalo prostora za samo Leanovo remek-djelo, za ukazivanje na njegove najspecifičnije vrijednosti. Tražeći nadomjetak, poslužimo se zato jednim sažetim prepisivanjem — iz The Oxford Companion to Film (1974): »Režirao ga je David Lean s iznimnom inteligencijom i pripovjedačkom vještinom, Dickensovi od života veći likovi uvjerljivo su svedeni na filmsku mjeru, u glumi i dijalozima (mnogima doslovno preuzetima iz romana) izbjegla se teatralnost mnogih sličnih britanskih prilagodbi slične literature. Vizualnu efektnost prepoznao je i Oscar dodijeljen snimatelju Guyu Greenu i scenografu Johnu Bryanu... a među mnogim sjajnim glumačkim kreacijama nalazi se i ona Aleca Guinnessa u njegovoj prvoj filmskoj ulozi.«