Skup dijaloga

Krojač Paname, red. John Boorman

John Le Carre i John Boorman. Film ne bi smio biti loš. Krojač Paname odgovara onome što je još jedan veliki pisac, Graham Green, napravio u svom fantastičnom romanu Naš čovjek u Havani. Oba ta romana nisu ismijavanja žanra, nego, da tako kažemo referensa, onog označenog. No, možda bi prije gledanja ovoga filma trebalo pročitati još jedan roman Grahama Greena Moj prijatelj pukovnik u kojem Green opisuje upravo Panamu i borbe oko Kanala. Uopće, kada je riječ o filmu dvojca Boorman — Le Carre, mnogo više privlače interesne zone moćnih sila, no sam film. Jer, film je jednostavno prosječan. Ono što je uistinu intrigantno jest ono što se u filmu zbiva, dakle, ono što je preuzeto iz pera čovjeka koji je dugo vremena, baš kao i Graham Green, bio u službi Njezina veličanstva. Stoga ovaj film može biti mnogo zanimljiviji za one koji se bave geopolitikom, ali pravo otkriće za bedake i naivce koji o tome još ništa nisu čuli. S onima prvima, ako su k tome još uistinu pametni i obrazovani, bilo bi zanimljivo čavrljati nakon projekcije, jer onda bi počele sve one priče od gradnje pruge Berlin — Bagdad, do patentiranja tzv. dizelskog motora pa sve do projekta rata zvijezda i Bliskog istoka, a da ne govorimo o stalnoj latentnoj snazi jedne Kine, Indije i tajnom nuklearnom oružju i, napokon, o putovima droge ne samo u Južnoj Americi, nego i na našim prostorima...

Drugim riječima, Boormanov film idealan je za uvod u neku televizijsku emisiju u kojoj će se, dakako nakon filma, skupiti novinari, geopolitičari i poneki ministri koji će raspravljati o ulogama malih i siromašnih naroda u igrama velikih. Ovaj film je film scenarija i uloga. On to jednostavno i mora biti, jer je to, istodobno, film u kojem dominira dijalog i sve što dijalog sa sobom nosi: laž, poluistinu, dvosmislenost, intrigu, ucjenu i, napokon, ali samo na kraju, i nešto istine.

Stoga je cijeli film zatvoren u uskom prostoru dijaloga, ali s nekoliko vrlo domišljatih scena. Jedna od njih, možda i najbolja, jest ona u kojoj Rush donosi Brosnanu prve informacije o prodaji kanala svim Kinezima, i to u javnu kuću. I dok Brosnan snima svoga krticu, ubacuje novčić u pokretni krevet na kojem se obojica sjedeći drmusaju izmišljajući i vjerujući izmišljotinama. Ta masturbacijska sekvenca lijepa je metafora za cjelokupnu svjetsku, dakle, zapadnu politiku i njezine obavještajne službe koje već godinama imidž grade upravo filmovima. Možda im zato ljudi i vjeruju.

Dario Marković