Površno i polupismeno

Površno i polupismeno

U svome maničnome show must go on, Studio Walta Disneya dolazi nam s još jednim svojim grandioznim cjelovečernjim, animiranim ostvarenjem. Donose nam priču o potopljenom carstvu i civilizaciji o kojoj, kao što znamo, ispisuju nekoliko nejasnih redaka klasični ljetopisci.

No, pokušajte odgovoriti, dragi čitatelji, kakve asocijacije u vas izaziva ova egzotična pretpostavka? Sasvim sigurno, zamišljate svijet podmorja, tajanstvene morske krajolike, odgovore na pitanja o tome kada se i zašto to dogodilo i ima li u tome neke pouke, simbolike, kulturološke ili povijesne veze s ovim našim svijetom...

Autor priče James Newton Howard i scenarist Tab Murphy, vjerujte mi, kao da nisu, a možda i nisu, u životu čuli za staru Grčku, za tanane nijanse i aromu svjetovnog i duhovnog tih civilizacija kako nam je to prenio helenizam preko Rima, u što je uronjena i ova naša, još postojeća, europska civilizacija. Baš njih briga za Europu, za nasljeđe, za moguće, makar i zabavno, traganje za istinom. Nude nam doista očajnu, površnu i polupismenu new age ljigu, obični klišeizirani indiana jones u kojem hrpa neduhovitih, kvazisimpatičnih smušenjaka traži, tobože, Atlantidu, naravno da bi je opljačkali. Među njima je, jasno, nekakav momak Milo koji je pametan, načitan i moralan. Njegova se pamet sastoji tek u tome da znade kako je Atlantida potopljena, a moral u tome što ga ne zanima blago, nego pokreće istraživačka znatiželja. U potopljenoj Atlantidi (Bože, koliko smo puta to već gledali) nalaze depresivnog kralja i njegovu kćerkicu Kidu, koja pršti od seksualnih atributa. Moram priznati, više od potopljenih tornjeva, pogled mi je svraćao na njezina bedarca, propupale grudi i silikonske usnice.

Potpuno bedasto, poenta čitavoga filma svela se na pronalaženje tajne nekakvog kristala, koji će, eto, obnoviti Atlantidu. Grupa smušenjaka koje je kao, dobrota i ljubav protagonista na kraju prosvijetlila i koji odustaju od pljačke, vraća se bogato nagrađena u našu civilizaciju, koja se doimlje egzotičnije od one potopljene, a naš Milo i Kida ostaju, dakako, u tome postpovijesnom raju kombinacije dvoraca i turbotehnologije.

U kinu sam gledao film s takozvanom prosječnom publikom. Doista mislim da bi se veliki Walt Disney dao odmrznuti i spaliti da je vidio pod što su ga potpisali. U najmanju ruku najurio bi producenta Dona Hahna, jer ovaj film ne zna ono što su znali i najneuspjeliji Disneyjevi filmovi: komu je film upućen? Za najmlađe gledatelje u spektakularnim je prizorima odveć zamršen i zapravo djeluje kao visokobudžetna videoigra, a u dijalozima je dosadan i neduhovit. Za stariji uzrast dozlaboga je površan i nedostojan opominjućega i inspirativnoga naziva koji budi strepnju i očekivanja.

David Goetz potpisao je sveukupnu likovnu superviziju i mogu mu poručiti da ima toliko traljavo izanimiranih dijelova, pogotovo glavnih junaka, da bi mu pozavidjela i naša animacija od osamdesetih godina naovamo. Općenito, likovi su dizajnirani neuvjerljivo i veoma stripovski stilizirano, u potpunoj opreci sa sofisticiranim, računalno riješenim spektakularnim prizorima, i općenito s pozadinama.

Već nevjerojatno neatraktivni plakat filma govorio mi je da nešto nije u redu.

I ovaj film može poslužiti kao popodnevna razbibriga. U osnovnoj percepciji i nije on ispod standarda na koje nas navikava ova produkcija. Ali... nešto što potpisuje veliki Walt trebalo bi imati ambiciju antologijskoga. Pogotovo što je sve veći problem s temama i pričama. Tema Atlantide površno je potrošena. Šteta. Ideja o (našoj) potopljenoj civilizaciji nudila je bezbrojne scenarističke i vizualne izazove.

Joško Marušić