Mamci za publiku

Od Kraljice noći do Posljednje volje

Nakon što je prije otprilike mjesec dana slaba gledanost Polagane predaje Bruna Gamulina srozala u javnosti (koju u ovom slučaju formiraju, i to s poprilično zlobe, filmski kritičari i publicisti) ugled (ili ono što je od njega ostalo) hrvatske kinematografije do najniže točke, nakon premijera Kraljice noći Branka Schmidta, a posebice Posljednje volje neimenovana redatelja i ovdje mnogo važnijeg producenta, mladoga dvadesetčetverogodišnjega Vicenca Blagaića, čini se da se ozračje u kojem se piše o domaćem filmu radikalno promijenilo, jer su se pojavili filmovi kojima je nedvojbeno jedna od prvih namjera bila privući našu publiku u kina. Očito su i Schmidt i Blagaić vodili računa o neprijepornoj činjenici da su jedini hrvatski filmovi koji su u posljednjih desetak godina izazvali veće zanimanje našega gledaljstva bili oni koji su mogli posjetitelje kina nasmijati — bilo da je bila riječ o komedijama ili o filmovima drugih žanrova u kojima je humor bio jedan od tvorbenih elemenata, iako je naravno pitanje da li to znači da bi hrvatski filmaši od sada trebali snimati jedino takve filmove i ne bi li se publika i toga jednoga dana zasitila.

Nedostignuti uzori

No, vratimo se sadašnjosti. Schmidt je izazvao simpatije ne samo time što mu je ovo ostvarenje nedvojbeno bolje od prethodnih, nego i time što je za razliku od prethodnih mu djela iz Kraljice noći isključio bavljenje aktualnim događajima i njihovu politički obojenu interpretaciju, pa su mu komični elementi kao bitan dio prosedea kojim je nostalgično, ali i sa znatnim autorskim pretenzijama, rekreirao svijet svoje mladosti (Osijek potkraj šezdesetih godina) pribavili stanovitu naklonost publike. Ni kritika mu nije bila (za razliku od prethodnih filmova) nesklona, iako je s pravom ukazivala da uz niz vrlina — pojedinih vrlo efektnih sekvenci, sugestivne atmosfere, prave mjere u postizanju nostagične atmosfere, te očite simpatije za svoje likove koji su većini glumaca omogućili ostvarivanje vrlo dobrih uloga, ipak postoje i neki manje uspjeli dijelovi filma (posebice s mlađim bratom glavnog junaka), te neki nedostaci u dramaturgiji cjeline filma, što mu nije dopustilo da dostigne neke ne samo svjetske (poput Američkih grafita) nego ni neke eksjugoslavenske reprezentativne primjerke te vrste pokretnih slika (od ranih Kusturičinih filmova do sjajne Karanovićeve televizijske serije Grlom u jagode).

Loša imitacija

Što se pak tiče Posljednje volje, moram priznati da nakon što sam vidio taj film u Puli nisam vjerovao da ću ikada o njemu morati napisati ni riječ, jer po mom mišljenju tu kombinaciju lošeg imitiranja serije Moje malo misto i nespretne izvedbe akcijskih scena kojima su nedosegnuti ideal štancerski akcići koji se u Sjedinjenim Državama rade isključivo za najnezahtjevniju videopubliku uz grotesknu neuvjerljivost američkih scena nisu mogla spasiti ni takva glumačka imena kao što su Goran Višnjić, Boris Dvornik, Ivo Gregurević, Ljubo Kerekeš ili Galiano Pahor, dok Angelica Bridges danas može biti jedino mamac za publiku (a i to je upitno) u nas. Uglednim scenaristima i redateljima koji su bili upleteni u ovaj projekt Blagaić nije ni dao pravu šansu da nešto bolje učine svojim despotskim ponašanjem, koje će blagonakloni tekstopisci dovesti u vezu s ponašanjem američkih producenata. Njih je ipak mali broj koji su u cijelom stvaranju filma (a ne samo u njegovu završnom oblikovanju) prigrabili sebi takve ovlasti kakve je čvrsto držao producent Posljednje volje, a pritom ne treba zaboraviti nemalen broj filmova koje su takvi američki producenti upropastili. Oni pak koji su bili uspješni ipak su uz svoje poznavanje biznisa i publike znali mnogo i o filmu, dok je Blagaić, bojim se, samo najeklatantniji primjer u Hrvata čvrsto uvriježena stajališta da svatko tko je pogledao stanovit broj filmova zna ne samo bolje ocijeniti nego i napraviti film, nego ljudi koji se filmom bave čitav život. Rezultat je toga da njegov uradak po filmskim vrijednostima (dakako ne i po žanru, temi ili političkoj propagandi) pripada samom dnu hrvatske kinematografije s filmom kakav je primjerice Četverored.

S obzirom na to da sam se uvijek zalagao da producent i u Hrvatskoj može biti samo onaj koji će u snimanje filma uložiti i dio vlastita novca (a Blagaić je sam financirao najveći dio Posljednje volje) posebice mi je žao da mu se u jedine pozitivne stvari može ubrojiti jedino to što je upravo u film (a ne u neki drugi posao) uložio za naše prilike velik novac, te što je dao posla (a nadam se i honorara) nezanemarivu broju naših filmskih djelatnika, no to je ipak premalo da bi se od njegova rada pravio uzor hrvatskoj kinematografiji, kao što se to ovih dana nerijetko čini.