Kad zombiji utihnu

Kad zombiji utihnu

Moja je filozofija bila vrlo jednostavna; ako već radim film o odvratnom, ljigavom monstrumu iz svemira onda ću tog odvratnog stvora nabiti publici na nos pa nek se s njim nosi, a ne skrivati ga u sjenama i zamračenim prostorijama. Jednostavno je nešto sakriti u sjeni, pokušajte vi hrpu gume učiniti uvjerljivim monstrumom od kojega će vam se krv u žilama lediti dok gledate film

John Carpenter (53), slavni američki filmski autor i kultna figura suvremenoga svjetskog filma, pravo je dijete sedme umjetnosti. Već u najranijoj dobi bio je zadivljen filmom, posebno hororom i fantastikom pedesetih i šezdesetih, pa ne čudi da je na prijelazu iz šezdesete u sedamdesete studirao film na Sveučilištu Southern California. Njegov je talent vrlo brzo izbio na površinu pa je 1970. — dakle još u doba studija — nagrađen Oscarom za kratki film Uskrsnuće Bronca Billyja (The Resurrection of Bronco Billy). Film o prvoj kaubojskoj filmskoj zvijezdi nije slučajan izbor i govori o još jednoj Carpenterovoj filmskoj ljubavi; vesternu. Debitirao je urnebesnom SF-parodijom Tamna zvijezda (Dark Star) 1975. i već prvim filmom pokazao autorsku sklonost prema B-produkciji, čemu je ostao vjeran sve do danas. Već sljedeće godine realizira iznimno uspješan triler Napad na policijsku stanicu (Assault on Precinct 13), nastao pod utjecajem njegova velikog uzora Howarda Hawksa; poznavatelji Carpenterova opusa inače tvrde da on neprestano snima Rio Bravo u različitim verzijama i formama. Prijelomni trenutak u njegovoj je karijeri remek-djelo filma strave Noć vještica (Halloween) koji je snažno utjecao na suvremeni horor i postao jedan od najkomercijalnijih filmova svih vremena — stajao je tristo tisuća dolara, a utržio sedamdeset i pet milijuna — što je rezultiralo popularnim dugovječnim filmskim serijalom o psihopatskom ubojici ispod bijele maske.

U svom najnovijem filmu Duhovi Marsa (John Carpenters Ghosts of Mars) koji se trenutno prikazuje u Hrvatskoj Carpenter je ostao vjeran svom stilu i žanrovskim preokupacijama. Samo je on mogao realizirati akcijski SF trash horor o sukobu čovjeka i zombija na koloniziranom Marsu koji ispod te kvazižanrovske ljušture zapravo skriva vestern u kojem se policajka tj. šerifica udružuje s ubojicom tj. revolverašem u borbi protiv najmračnijih sila zla.

Vjerujete li u duhove? Kakav je vaš intimni odnos prema vjerovanjima u natprirodne pojave kao sastavnom dijelu ljudske civilizacije od njezinih početaka?

— Kako se razvijala ljudska civilizacija, tako su polako nestajali i mnogi poznati mitovi i vjerovanja u natprirodne pojave. Danas znamo da ne postoje zmajevi i vještice, iako su u srednjem vijeku u takve pojave vjerovali, jer smo u međuvremenu nešto naučili i saznali o sebi i svom mjestu u Svemiru. O mitoligiji i natprirodnim pojavama možemo početi govoriti od Adama i Eve pa do vampira i kućnih duhova, no činjenica je da mi živimo u stvarnom svijetu koji nas okružuje i za koji jedino sa sigurnošću možemo tvrditi da uistinu postoji. Sve su ostalo tek pretpostavke ili možda želje.

U posljednje vrijeme filmovi o Marsu vrlo su popularni. Jeste li se svjesno uključili u taj trend ili se to slučajno dogodilo?

— Mogu vam dati jako pametan i ušminkan odgovor, ali radije ću vam dati jednostavan. Odrastao sam gledajući filmove pedesetih godina kada su bili jako popularni filmovi znanstvene fantastike i horora s raznoraznim čudovištima s drugih planeta i monstrumima koji su nastali kao posljedica atomske radijacije ili jednostavno izvanzemaljcima koji su željeli bez razloga uništiti Zemlju. Padaju mi na pamet filmovi kao što su Rat svjetova ili Invazija s Marsa. No planet Mars je iz nekog razloga oduvijek bio jako zanimljiv i važan ljudskoj civilizaciji; imate rimskog boga rata koji se zvao Mars, taj je crveni planet svojom pojavom označavao ljubav, strast, krv, rat. Htio sam napraviti film o Marsu još tijekom osamdesetih, ali nisam želio da to bude film o astronautima koji lebde u skafandarima i svemirskim odijelima kakvi su recimo Misija na Mars i Crveni planet. Zato sam smislio priču koja se događa na Marsu samo kao izgovor da pod krinkom akcijskog fantastičnog filma snimim vestern, što je moja prva i prava ljubav. Moj film nije ništa drugo nego vestern koji se događa na Marsu. U Duhovima Marsa imate šerifa koji vlakom dolazi u grad, imate revolveraša koji je u zatvoru, imate dobre i loše cure i dečke koji se moraju udružiti da bi se borili protiv jako loših momaka itd. Sve su to neki stereotipi vesterna koji su lako prepoznatljivi u mom filmu.

Isto tako nije teško u Duhovima Marsa prepoznati i elemente vaših starih filmova, Napada na policijsku stanicu i Stvora.

— Naravno, to i ne skrivam. Zlo koje dolazi iznutra i nije vidljivo dok ne udari, izolacija i slično.

Zašto nikada niste snimili pravi vestern?

— Nisam ja za rad s konjima (smijeh). Vestern je vrlo zahtjevan žanr i teško ga je snimati. Osim toga vestern već jako dugo nije popularan žanr, a u dobroj je mjeri za to kriva ekspanzija fantastike počevši od Lucasovih Ratova zvijezda. Tu i tamo pojavi se neki odličan vestern, Clint Eastwood je jedan od rijetkih koji si danas može dopustiti snimanje vesterna.

Vaš film djeluje dosta staromodno s marsovskim duhovima čiji imidž podsjeća na heavy metal i trash-ikonografiju osamdesetih. Čak je i glazba u filmu gitaristički žestoka.

— To mi svi govore, ali to nije bila moja namjera, a glazba je nastala nakon što smo završili sa snimanjem. Čitava ikonografija i pojava negativaca, odnosno duhova s Marsa, nadahnuta je prastarim ratničkim kulturama iz svih mogućih doba i civilizacija koje su postojale na Zemlji. Jako smo se potrudili oko toga i pronašli mnoge sličnosti među njima; tako su mnogi tijela i lica ukrašavali bojama kako bi djelovali strašnije i opasnije za neprijatelja u susjednom selu ili plemenu, a i piercing tj. bušenje i ukrašavanje tijela nakitom bila je vrlo raširena pojava među ratnicima baš kao i rezanje glava neprijatelju. Nalazili smo i primjere gdje su pobjednici igrali nogomet ili nešto slično s glavama poraženog neprijatelja kako bi pokazali da su ih do kraja dotukli. Prigovaraju mi i da je vođa marsovskih duhova Big Daddy Mars kopija pjevača Marylina Mansona, no i to je slučajnost, jer sam razmišljao i o angažiranju tamnoputog glumca za tu ulogu, a onda bi šminka bila sasvim drukčija.

Kakvo je vaše mišljenje o teorijama da Hollywood snima filmove koji vrve krvavim terorom, mračnim i nepostojećim fantastičnim pojavama i tako veoma snažno i negativno utječu na društvo izolirajući ljude i namećući im strahove, frustracije i bijeg od stvarnosti. To tvrdi čak i slavni Noam Chomsky u svojoj novoj knjizi Novi poredak.

— Mislim da se Chomsky malo izgubio. Pa to su obične gluposti! Priče o duhovima, monstrumima — pa i onima u ljudskom obličju — i natprirodnim pojavama postoje otkako su se prvi ljudi okupili oko vatre. Sva djeca svijeta slušaju priče o duhovima i plaše se, ali ih vole jer je to u nama. Mislim da su takve teorije obične budalaštine! Mi ne izoliramo nikoga jer smo svi u istom položaju i plašimo se istih stvari i pojava. Svi se plašimo smrti, gubitka voljene osobe, svi su strahovi u ljudskom društvu zajednički i oni nas zapravo zbližuju kako bismo bili jači i manje se plašili, a ne izoliraju nas jedne od drugih. Chomsky je veliki mislilac i pisac, ali ponekad pretjeruje u svojim razmišljanjima. To je barem moje skromno mišljenje.

Jeste li u vrijeme kada ste snimali Noć vještica uopće mogli zamisliti da radite film koji će imati tako veliki utjecaj na svjetsku kinematografiju i vašu osobnu karijeru?

— Nisam o tome ni imao vremena razmišljati jer sam bio jako sretan što uopće mogu snimati film koji želim. Jedina mi je misao bila kako završiti film i biti njime zadovoljan no danas mi je jako drago što su se stvari razvijale tim smjerom.

Kanite li se možda osobno pozabaviti još jednim nastavkom Noći vještica i ne mislite li da su svi ti silni nastavci bili nepotrebni jer su na neki način omalovažili original i sve što je predstavljao i danas predstavlja?

— Osobno nemam nikakvu želju ni namjeru snimati novi nastavak, jer je to za mene odavno završena priča, ali drago mi je kad to netko drugi učini jer mi onda na kućnu adresu stigne ček s lijepim honorarom. Ja sam u životu bio i bogat i siromašan i, vjerujte mi, bolje je novac imati nego nemati. Ako mi netko želi platiti da bi snimao nastavke mog originalnog rada, zašto ne? Zašto ne bih maksimalno iskoristio vlastitu ideju i uloženi trud? Meni treba novac kao i svima drugima jer i ja trebam jesti, odijevati se, plaćati stan. Mislim da svi ti nastavci nisu umanjili vrijednost originala i njegov status u gledatelja jer u američkoj je kinematografiji mnogo primjera loših nastavaka no zbog toga original nije izgubio svoje vrijednosti i mjesto među gledateljima i kritici.

Kada bih vas zamolio da izdvojite vama najdraži film iz vlastite karijere, biste li to bili kadri učiniti?

— Ne, nikako! Ne mogu izdvojiti ni jedan svoj film kao meni najdraži jer u svima njima je dio mene, čak i u onima o kojima baš nemam neko dobro mišljenje. Mogao bih vam možda reći da sam se najbolje zabavljao snimajući Noć vještica, možda i zato što je to ujedno bio i najlakši posao za mene kao redatelja. S druge strane najteže mi je bilo na snimanju Stvora. A joj, kad se samo sjetim što smo sve morali proći! Snimali smo dio filma u prirodi, na ledenom glečeru. Bilo smo izdvojeni od svijeta, nigdje žena u blizini, vani minus trideset pa se leće na kamerama smrzavaju, a pluća vas bole od ledenog zraka. Bilo je zbilja jako teško na tom setu. A kad je taj dio bio završen, onda smo muku mučili sa specijalnim efektima jer smo gledatelje trebali uvjeriti da je ona hrpa gumenih monstruma nešto strašno i opasno, a to nije bilo nimalo lako. Danas je to dječja igra, ali prije dvadeset godina nije bilo digitalnih efekata.

Imate li najdraži horor-film?

— Ima ih više. Većinom su to filmovi nastali pedesetih i šezdesetih, koji su na mene najviše i utjecali. Jako sam volio originalnog Stvora iz 1951. Sjećam se da su mi od straha ispadale kokice iz ruku dok sam gledao taj film. Mogu svima preporučiti i Odvratnost Romana Polanskog, jedan zbilja jezovit film na sasvim drukčiji način od holivudske produkcije pedesetih i šezdesetih.

Hollywood je i danas sklon eksplicitnom prikazu strave i izazivanju straha, a malo ostavlja mašti gledatelja pa suvremenim hororom uglavnom vladaju majstori specijalnih efekata i digitalnih slika.

— To je najjednostavnije i najprihvatljivije za najširu publiku i odgovara raširenoj percepciji o poimanju filmskog horora, no iskreno za mene to nije nikakav minus ako film ima svoj smisao i nije samo paradiranje specijalnim efektima. Ne branim nikoga, ali ja u tome ne vidim ništa lošega jer i eksplicitan prikaz strave može imati jednaki efekt kao i onaj suptilniji, koji igra na kartu psihologije i ljudske mašte. Mogu vam navesti primjer Stvora; kad smo film premijerno prikazali gledatelji su bili šokirani, a mnogi su ga mrzili uključujući i kritiku baš zato jer je bio tako grafički nasilan i eksplicitan u prikazu monstruma. Moja je filozofija bila vrlo jednostavna; ako već radim film o odvratnom, ljigavom monstrumu iz svemira onda ću tog odvratnog stvora nabiti publici na nos pa nek se s njim nosi, a ne skrivati ga u sjenama i zamračenim prostorijama. Jednostavno je nešto sakriti u sjeni, pokušajte vi hrpu gume učiniti uvjerljivim monstrumom od kojega će vam se krv u žilama lediti dok gledate film. Pogledajte Jurski park Stevena Spielberga; nisam baš vidio da je Steven T-Rexa skrivao iza grma, a ipak su svi u kinu skakali iz sjedala od straha. Pa naravno da će ih prikazati koliko god to može kad su glavne zvijezde filma i izgledaju fantastično na velikom ekranu! S druge strane postoje filmovi koji zahtijevaju drukčiji pistup kao što je recimo Noć vještica. U Noći vještica nema grafičkog nasilja, nema mnogo krvi, nego samo čujete jezovit zvuk ulaska noža u ljudsko tijelo i stravične krikove žrtava, i to je dovoljno. Ma koliko napadali Hollywood da je plitak i izravan i danas ćete naći filmove koji se služe suptilnim metodama da bi vam utjerali strah u kosti. Pogedajte recimo šesto čulo koji je pravi psihološki horor bez imalo eksplicitnosti, a funkcionira savršeno. Ili novi horor s Nicole Kidman The Others, gdje je sve podređeno sjenama i jezovitim zvukovima i opet savršeno funkcionira.

Smatrate li trilere tipa Kad jaganjci utihnu i Sedam jezovitim i nelagodnim za gledanje?

— Uživao sam gledajući film Kad jaganjci utihnu iako mi se nije svidio rasplet u prizoru gdje Jodie Foster ubija serijskog ubojicu jer mislim da je neuvjerljivo i malo prenaivno s obzirom na događanja do tog trenutka. Fincherov Sedam je vrlo cool film, vrlo dobro realiziran i napisan. Mislim da je danas najveći problem Hollywooda — i ne mislim pri tome samo na horore — što je nestalo ideja pa nemate zanimljive negativce, a kao posljedicu ni junake. Pogledajte na primjer Hannibala; tko je u tom filmu junak koji na kraju spašava djevojku u opasnosti? Serijski ubojica i luđak broj jedan! Ne mislite li da tu nešto ne štima?

Što trenutno radite?

— Ništa. Odmaram se i uživam u gledanju NBA utakmica. Imam nekoliko ideja na kojima pomalo radim, ali ništa ozbiljno u ovoj fazi. Možda će moj sljedeći film biti jedan suptilniji horor, nešto kao povratak korijenima i filmovima tipa Noć vještica. Pišem i jedan horor roman i mogu vam reći da je pisanje grozno težak posao. Lakše je biti redatelj.

Razgovarao Stjepan Hundić