Francuski poljubac

Zmajev poljubac, red. Chris Nanon

Kineska zvijezda borilačko-akcijskih filmova Jet Li prošle je godine zabilježio prvu glavnu ulogu u američkoj produkciji, u podcijenjenu redateljskom debiju Andrzeya Bartowiaka Romeo mora umrijeti, u kojem mu je partnerica bila nedavno smrtno stradala pop-zvjezdica Aaliyah. Europska redateljska zvijezda Luc Besson predložio je potom Liju suradnju, na što je on uzvratio ponudom ekranizacije vlastite priče, koju je pak Besson, uz asistenciju svoga suscenarista Petog elementa Roberta Marka Kamena (scenarist prva dva Karate Kida), pretočio u scenarij. Rezultat je Zmajev poljubac (Le basier mortel du dragon / Kiss of the Dragon, 2001), francusko-američka produkcija čije je mjesto zbivanja Pariz, protagonisti Francuzi, Kinezi i jedna Amerikanka (Bridget Fonda), a gotovo sve vrijeme svi govore engleski. Posljedica je to poodavne Bessonove želje, koja je kulminirala u Petom elementu, da francuskoj kinematografiji podari holivudsku produkcijsku razinu, pri čemu engleski postaje nezaobilazan kao univerzalni jezik današnjice.

Bessonove produkcije razlikuju se međutim od prosječnih visokobudžetnih holivudskih proizvoda većom autorskom osviještenošću, što opet nužno ne znači da takva produkcija mora biti kvalitetnija od srodne holivudske, o čemu upravo svjedoči usporedba holivudskoga Romeo mora umrijeti i dominantno francuskog Zmajevog poljupca.

Dojam autorskije orijentacije Zmajeva poljupca, koji je režirao francuski debitant Chris Nahon, ponajprije leži u iznimno mračnoj slici svijeta koju nudi, nekarakterističnoj za standardne holivudske akcijske prozvode što i pored obilja nasilja obično teže pitkoj zabavi. Iz filma Romeo mora umrijeti pamte se atraktivne koreografije borilačkih prizora, putena ženska tijela, izvanredno brz redateljski ritam i mnogo svjetlosti, jer se većina scena odvija danju na otvorenim prostorima; uglavnom, prevladava i stvaran i prenesen dojam svjetlosti. U Zmajevu poljupcu većina zbivanja odvija se u mračnim interijerima i noću, žene jesu putene, ali ne na njegovano-mazan, erotičan, nego na prljavoseksualan način; žene tog filma, naime, ulične su prostitutke, a Bridget Fonda kao utjeloviteljica glavnog ženskog lika spram slatkice Aaliyah iz Romea doima se kao da je izašla iz devetog kruga ako ne pakla, a ono koncentracijskog logora iz istoimenog filma France Štiglica. Dok su Li i Aaliyah u Romeu predstavljali respektabilne snage dobra, Li i Fonda u Zmajevu poljupcu dvoje su izoliranih gubitnika koji mogu dobiti bitku, ali ne i rat, no toga su čini se svjesni i u neopisivo brutalnom i pokvarenom svijetu koji ih okružuje kao da traže samo svoj kutak mira.

Ipak, Romeo mora umrijeti bolji je film od Zmajeva poljupca. Drugi je značenjski subverzivniji i načelno interpretacijski intrigantniji (zanimljivo je npr. da su Francuzi u filmu grozni negativci, Kinezi dominantno pozitivci, a junak Kinez udružuje se s Amerikankom protiv Francuza, što bi mogao biti odjek davnog Lijeva susreta s ondašnjim novopečenim kineskim saveznikom Nixonom, koji je tada jedanaestogodišnjem dječaku bio nagrada za prvu osvojenu titulu prvaka u borilačkoj vještini wu-shu), no Romeo je jednostavno vještije oblikovan. Bartowiakova režija bila je virtuozno dinamična, dok je Nahonova ugođajno orijentirana, ali u svom kontekstu manje sugestivna, a uz to su borilački prizori mjestimično dosta nepregledno režirani. Bartowiak je odlično spojio akcijsku i melodramsku okosnicu priče, a uz to je Romeo spretno narativno razveden, dok se Nahon muči s ujednačavanjem mračno karikiranih nasilnih i melodramskih dijelova, pri čemu mu je film narativno znatno skučeniji. Ukratko, tzv. zanatstvo odnijelo je prevagu nad tzv. autorstvom, što po tko zna koji put pokazuje koliko te pojmove treba uvjetno shvaćati.

Damir Radić