Cyber-Kafka

Cyber-Kafka

Kanadski film Kocka (Cube, 1997) došao je k nama sa zakašnjenjem od tri, četiri godine, no bolje ikad nego nikad. Kocka je naime još jedan uvjerljiv dokaz kako se u drastično skromnim produkcijskim uvjetima može realizirati efektan i atraktivan film, jer kao i u svakom umjetničkom kreiranju potencijali duha prethode moći novca. Zato ovakvi filmovi u Hrvatskoj imaju dodatnu važnu ulogu raskrinkavanja razmaženih domaćih filmaša, koji s višestruko većim budžetima obično ostvaruju inferiorne proizvode, čak i na temeljnoj produkcijsko-dizajnerskoj razini, a u većini slučajeva stječe se dojam da im je najvažnije spremiti u džep od države darovan obilan honorar.

Rubikova kocka

Kocka je debitantsko ostvarenje režisera i koscenarista Vincenza Natalija (suscenaristi su bili Andre Bijelic i Graeme Manson), a uz uvijek kvintesencijalnoga direktora fotografije (Derek Rogers) iz autorske ekipe treba posebno izdvojiti scenografkinju Jasnu Stefanovic, koja je od jednog jedinog seta na kojem se film snimao stvorila, ovdje je ta fraza poprilično primjerena, čuda. Natali i njegovi suradnici zatvorili su sedam likova, od kojih jedan strada na samom početku, i to je stradanje zapravo prolog filma, u golemu kocku čije se funkcioniranje donekle može usporediti s poznatom Rubikovom napravom, a pronaći izlaz iz nje podjednako je (ne)moguće kao i neupućenu namjerniku složiti spomenutu kocku lucidnog Mađara. Da bi početnik isprve složio Rubikovu kocku, potrebna mu je iznimna kombinatorna inteligencija, a da bi se riješio problem kocke iz istoimenoga filma potrebna je pomoć genija. Stoga ga film i ima, u obliku autističnog Kazana (Andrew Miller), no genij sam po sebi nije dovoljan.

Unutar te kocke mnoštvo je smrtonosnih zamki koje se svladavaju kombinacijom odvažnosti i matematičke logike, stoga ona zahtijeva na jednoj strani čovjeka od akcije, a na drugoj lumena. To su crnački policajac Quentin (Maurice Dean Wint), kojem dragocjene uvodne instrukcije daju specijalist za zatvorske bjegove Rennes koji ubrzo stradava (Wayne Robson) i matematički nadarena srednjoškolka Leaven (Nicole deBoer).

No kako autore ne zanima samo rješavanje problema, nego, po uzoru na filmove poput Noći živih mrtvaca Georgea A. Romera ili Carpenterova Stvora, i utjecaj koji opasnost rješavanja ima na sudionike, te kako je riječ o složenom problemu, uvedeni su i dodatni likovi s određenom funkcijom u rješavalačkom procesu, ali i s općom funkcijom ilustriranja određenih, međusobno djelomično suprotstavljenih, karakternih tipova koji dolaze u sukob te tako posreduju poruku srodnu spomenutim filmovima Romera (lik Quentina može se shvatiti i kao citat vrlo slična lika crnca iz Noći živih mrtvaca) i Carpentera, a ta je da čovjek čovjeku može biti i vuk (češće) i brat (rjeđe). To su likovi teorijom zavjere opsjednute psihijatrice Holloway (Nicky Guadagni), koja se zaštitnički postavlja prema autistu i suprotno Quentinovom htijenju sačuva ga kao člana skupine dok još nitko ne zna za njegovu genijalnost, te skeptičnog umjetnika-filozofa Wortha (David Hewlett), koji za putovanja kockom otkrije ostalima da je bio unajmljen za dizajniranje njezine vanjske oplate, čime im daje dragocjenu potvrdu nade da kocka ima čvrste i svladive dimenzije, da postoji izlaz. Ta su dva lika i glavni nosioci opozicijskih težnji spram samoproglašenog i sve beskrupuloznijeg vođe skupine Quentina, intelektualno-osjećajni kontrapunkt sirovu, ali vrlo učinkovitu spoju fizičke sile i lukavstva.

Na kraju, izlaz je pronađen, no jedini preživjeli ostaje genijalni autist. Svijet u koji izlazi nije prikazan, predočen je samo ultimativnom bjelinom koja se vidi iz perspektive prostora kocke, sugerirajući da bi mogla biti riječ o pustošnom krajoliku esencijalno srodnom onom Matrixovu. Dakako, odmah pada na pamet i Shakespeareov Macbeth, pomisao nije li svijet koji dočekuje autista krojen upravo po njegovoj mjeri, u ovom slučaju ne bajka puna buke i bijesa nego prazna bjelina, koja svejednako ne znači ništa. Film je lako povezati i s Kafkinim nasljeđem, garniranim kibernetičko-informatičkim duhom vremena, što ga čini načelno srodnim podjednako niskobudžetnim art-hitovima Moebius Gustava Mosquera R.-a i Pi Darrena Aronofskog. Kocka istina nema istu kvalitativnu razinu, riječ je ipak o nešto slabijem filmu, no u svakom slučaju itekako vrijednu poštovanja.

Damir Radić