Čarolije i čips

Harry Potter i kamen mudraca, red. Chris Columbus

Da odmah budemo načistu: nisam pročitao Harrija. Je li film ostao vjeran književnom predlošku? To pitanje postavite klincima. Oni će vam dati suvisliji odgovor. Uostalom, čarobni štapić u ruci J. K. Rawling doista je učinio čudesnu stvar. Transformirao je limače u knjiške moljce i natjerao ih da čitaju! Čak i one koji više vole videoigrice i nikad nisu držali u ruci knjigu deblju od tridesetak stranica. Tu su čarolije najuspješnije funkcionirale. I to je prekrasno. No, roman nisam ni morao pročitati da bih shvatio kako se Columbus vraški trudio da bi njegov celuloidni transfer bio što vjerniji. Meni je, dakle, ostao samo film. Premda Harry zapravo i nije film, nego minuciozno planirana vojna operacija za čiju se taktiku utrošilo 120 milijuna dolara. Trebalo je uz poneku nužnu mjeru opreza samo osigurati teritorij, što za stratege korporacijskog Hollywooda nikad nije značilo veći problem, jer su ionako vjerovali da im je pobjeda unaprijed osigurana. Oni dobro znadu kako će kamen mudraca pretvoriti u zlatni grumen (pogledajte rezultate box officea ako vam je do njih stalo). Jer, Chris Columbus izgovorit će Zlato! onom istom žestinom kojom je Christopher Columbus izgovorio Kopno!. Uostalom, Harry i nije ništa drugo nego vješto podmazan marketinški stroj. Gotovo svaki njegov kadar u svojim je EPP porukama osmišljen kao lukavi predbožićni reklamni spot glavnoga sponzora. Kad Hagrid odvuče Harryja u začarani shopping-centar unutar srednjovjekovnog zabavnog parka koji se krije iza fasada suvremenoga Londona, autor filma jednostavno tjera roditelje da nakon izlaska iz kina odvuku djecu u najbližu trgovinu igračaka i kupe im sve one magične stvarčice i slatkiše koje su u njemu zatekli. Kad se Harry zatekne u Hogwartsu u kojem njegovi učenici njupaju pržene krumpiriće, masna pileća krilca i kukuruz, njegovo viktorijansko zdanje više podsjeća na interijer neke američke fast food-zalogajnice. Dakle, roditelji, nakon projekcije filma ne zaboravite odvesti klince u najbliži Kentucky Fried Chicken na delicije kojima se pogostio njihov omiljeni junak, dakako, servirane u kartonskim kutijicama s njegovim likom. To se naziva globalizacijskom strategijom. Jer, Columbus se ionako dokazao uspješnijim kao producent nego kao redatelj.

Kako mrzim fast food, ostaje mi samo da žalim što se iza kamere umjesto solidna, ali nenadahnuta zanatlije Columbusa nije našao, recimo, Terry Gilliam. Doduše, autoru se može oprostiti poneka scenaristička rupa i dragocjeno vrijeme koje je potrošio da bi nas upoznao s glavnim likovima, pa film traje mnogo dulje od sličnih projekata iz holivudskog dječjeg zabavišta. Povrh svega prolio je hektolitre znoja dok je u njega pokušavao ugurati toliko mnogo priče i toliko mnogo likova, stvarnih i nestvarnih, a da pri tome ne bude prisiljen na njihove drastične redukcije. No, koliko se god Amerikanac Columbus trudio da bajci koja nadahnuće crpe iz klasika britanske dječje literature (šifra: Narnijske kronike, Mač u kamenu) ubrizga dostatnu dozu very British patine, kao što to čini i Amerikanac Ivory s Fosterovim adaptacijama, ipak mu u tome nedostaje malo više hrabrosti, nadasve kad se mora pozabaviti riskantnim vizualnim dijelom filma, koji je ujedno i najzahtjevniji. Upravo tu nedostaje mu prijeko potrebne energije da film pretvori u pravi vizualni delirij. Narativna linija dovoljno je predvidljiva, a Harryjevi mali suradnici, crvenokosi Ron i sveznalica Hermione doimlju se poput oživjelih Schulzovih Peanutsa. No, premda je odrasla glumačka ekipa sastavljena od kreme britanskoga glumišta, Fiona Shaw, John Cleese i John Hurt prebrzo će potrošiti svoje kameo-uloge. A najveći dio stanara Hogwartsa koji bi bili dostatni da se njima pokriju barem dvije velike kazališne sezone na londonskom West Endu (Richard Harris, Maggie Smith, Ian Hart, Zoe Wanameker i Alan Rickman) mogu se razabrati tek po frizurama, premda su se zasigurno ludo zabavljali. Ipak, nijedan limač neće ostati ravnodušan na Columbusov bajkovito raskošan inventar koji uključuje mačku-vješticu, golema troglavog psa, nevidljivi ogrtač, digitalnog kentaura, jednoroga, sovu listonošu, zmajeva jaja, magična zrcala i metle koje ne samo da lete nego se propinju i dašću poput bikova na rodeu. Ako njihovim roditeljima sve to nije dovoljno za nostalgični povratak u vlastito djetinjstvo, ostaje im mnogo vremena da u dva i pol sata izračunaju koliko će novca odvojiti da bi sva ta čuda umotali djeci u atraktivan božićni dar.

Dragan Rubeša