Vijenac 204

Film

Diana Nenadić

Brzi zaborav

Posljednja volja, red. Zoran Sudar

Brzi zaborav

Posljednja volja, red. Zoran Sudar

Već i prije pretpremijere na pulskom festivalu film Posljednja volja imao je podeblji novinski dosje oko raznih pitanja. Najsočniji je svakako onaj koji prati svađe oko autorstva u filmu. Prvo su se scenaristi filma Ivica Ivanišević i Ante Tomić, nakon prodaje scenarija novopečenom producentu Vicencu Blagaiću, ogradili od konačnoga proizvoda, jer ih nitko nakon toga nije pitao ni tko bi trebao režirati film ni smije li se scenarij svojevoljno prekrajati. Potom je Blagaić čak i naposljetku odabranu redatelju Zoranu Sudaru, debitantu u cjelovečernjem formatu, htio uskratiti svaralački prinos, potpisavši se u festivalskom katalogu kao autor filma, uz navodnu redateljevu prijetnju tužbom. No, publika u Areni na to se očigledno nije odveć osvrtala. Film je zaradio nagradu publike, no umjetnički u njemu ama baš ništa nije vrijedno isticanja, pa tako ni sudjelovanje Gorana Višnjića, najpopularnije investicije komercijalnoga projekta koji računa i na domaće i na strano tržište.

Danas, kada je film pred hrvatskom publikom, teško je reći kako je zapravo trebala izgledati Posljednja volja i je li tek nakon razlaza sa scenaristima skrenula put lakomislene akcijske komedije s našeg otoka. U svakom slučaju, pred nama je populistički film s mediteranskom ikonografijom, smjesom raznih žanrova (romansa, komedija, akcija, krimić), američko-hrvatskom glumačkom podjelom i dobrim izgledima da se nakon pretpremijerne novinske trakavice i nešto duljeg zadržavanja u kinima, pospremi u zaborav. A to se uostalom događa s većinom takvih filmova kakvih se u svijetu proizvodi na tone.

Za tu vrstu proizvoda Posljednja volja uistinu ima kapaciteta. Oku ugodan turistički ambijent, hrpu malomišćanskih likova, podosta verbalnoga gega domaćih glumaca, suvislu peripetiju, bondovsku akciju skromnijih dimenzija, koja, slučajno ili hotimice, mjestimice postiže i humorni odmak. I, dakako, Višnjića kao temeljni gledateljski mamac. No, u gledateljskoj recepciji filma, nastat će nužno drukčija hijerarhija kreativnih dosega. Na njezinu je vrhu pitkost i izlagačka suvislost priče o gangsterskom lovu na bogata bračkoga nasljednika Bepa Štambuka. Potom bi mogla doći funkcionalna primjena privlačnih lokaliteta. Profiliranje likova već je u donjem dijelu piramide: uglavnom se poziva na replike dalmatinskih stereotipija (dokonih poznatih mještana — Guberina, Ljuština, Jelaska), uz intertekstualno motiviranje glumačke podjele (Boris Dvornik, Ivo Gregurević). Neki su stereotipi čak i uvredljivi, premda vjerno oslikavaju malomišćansku percepciju turističkih došljaka, poput porteta čeških turista: žena je siguran plijen lokalnih galeba (Jasna Palić), a muž plačljivi slabić (Ljubomir Kerekeš). Nešto odmaka postignuto je u profilaciji gangsterskog para: dok šeprtljavi plaćenik Lou (Predrag Vušović) revno ubija podupirući svoj pomaknuti lik fizičkim gegom, naizgled opaki Sal (Stefan Lysenko) uoči svake akcije glasno kontemplira o gadnoj naravi svojega posla. Na samu su dnu ljestvice protagonisti. Bepo Gorana Višnjića nevjerojatno je plošan u svim situacijama i kombinacijama — i kao galeb, i kao preobraćeni zaljubljenik i kao akcijski junak, a ujedno je jedini iz domaće podjele koji nije uspio svladati brački idiom, što bode osjetljive uši, a posebno dolazi do izražaja u paru s vjerodostojnim Filipom Šovagovićem (Kuzma). Konačno, ni njegova partnerica Alison Heruth-Waterbury (američka odvjetnica Elizabeth) nije osobit glumački izbor, dok je američka udovica Nicole (Angelica Bridges) svedena gotovo na karikaturu.

U režijskoj koncepciji Zorana Sudara, ako je o tome uopće moguće suditi nakon navodnih finalnih škara producenta, ima zgodnih humornih trenutaka i naglasaka, ali i odveć banalnih i ilustrativnih rješenja. Koliko je ta koncepcija bila talac Blagaićevih ambicija, teško je procijeniti. U svakom slučaju, eto nam još jedne komedijice za predbožićnu zabavu, još jednog (eskapističkog) projekta za treniranje filmskih zanata s kojim se hrvatska kinematografija u kreativnom smislu neće osobito obogatiti, još manje prosvijetliti.

Diana Nenadić

Vijenac 204

204 - 27. prosinca 2001. | Arhiva

Klikni za povratak