Bez kemije

Mandolina kapetana Corellija, red. John Madden

Pretvarajući opsežni roman Louisa de Bernieresa u vodnjikavi ljubić smješten u vihor rata, John Madden u Mandolini kapetana Corellija očigledno apelira na publiku — obožavatelje Engleskog pacijenta; donoseći na ekran vjerojatno najneuvjerljiviji filmski par nakon dugo, dugo vremena. Odnos Nicholasa Cagea (Corelli glavom) i Penelope Cruz (slobodoumna Pelagia) naime ne samo da je bez kemije ili estetske podudarnosti nego bi slobodno mogao konkurirati i na kakvu alternativnijem izboru, poput onog emtivijevskog, za najanti-par godine. U skladu s time, Cage i glumi plošnije no inače, jer zanimljiv lik toploga, optimističnog, raspjevanog kapetana, toliko puna života, kojemu je mnogo milije svirati mandolinu i pjevati Puccinnijeve i Verdijeve operne arije negoli boriti se i širiti mržnju, nekako mu baš ne leži. Penelope Cruz pak izgledom bi i mogla proći kao Grkinja — osobito upotpunjena dobro pogođenom sitnom fizionomijom s Johnom Hurtom kao njezinim šarmantnim ekscentričnim ocem u funkciji kakva mudra mentora (koji je i nositelj iznimno lijepih stiliziranih nošnji čija je minimalistička decentna crno-bijela tekstura nalik onoj u nekim dalmatinskim gradovima) — da je ne odaje španjolski (!) naglasak. Naglasci su naime još jedan problem filma. Vjerojatno zamišljeni kao putokaz gledateljstvu na nacionalnost likova, jer svi govore engleski (Cageov talijanski osobito je neuvjerljiv).

Još jedna zamjerka ide na neiskorištenost legende Irene Pappas, čiji je lik sveden na karikaturu.

Najbolja je u ovome filmu, uz pamtljivu glazbu Stephena Warbecka, prekrasna mediteranska rustična fotografija otočnih vista i gradskih trgova, neukroćene prirode i ljupkih koza idiličnog otoka Cephalonije (za koju je zaslužan oskarovac John Toll), koja neodoljivo podsjeća na još jedan recentni nostalgičarski ugođaj Drugoga svjetskog rata — onaj Maléne Giuseppea Tornatorrea. Film je to naime iznimno živopisne vizualne teksture, pa ga se barem zbog toga isplati pogledati.

Katarina Marić