Znakovi iz kadra

Instalacije Zoltana Novaka na zgradi Muzeja za umjetnost i obrt, Zagreb

Znakovi iz kadra

Povod za ovaj tekst instalacija je slikara Zoltana Novaka na zgradi Muzeja za umjetnost i obrt i Škole primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, izvedena na Svjetski dan muzeja 18. svibnja, ove godine. Instalacija pod naslovom Okupacija sastojala se od trideset i pet crnih, čojvekolikih silueta s »noževima u rukama«, apliciranima na fasadu u horizontalnim poljima katova

Samim postavom silueta između, ponad ili unutar prozora ostvarena je ritmizirana predstava, vizualno snažno izdvojena iz mreže arhitektonskih elemenata, čime je izbjegnuta monotonija predstave. U gotovo militantnom ustroju osvajača prepoznajemo umnoženi, karakteristični znak Novakova slikarstva, modifikacije kojeg pratimo u njegovu cjelokupnom stvaralaštvu.

Morfološki, te bismo klonove mogli usporediti sa slikama iz ciklusa Šetač, iz 1995. godine, predstavljenima na izložbi u Galeriji Forum. Kod Šetača provocirana je jednosmjernost urbane komunikacije. Svaki je rad sadržavao shematizirani obris čovjeka u hodu, neskriveno oponašajući sličnost s oznakom na semaforu, kojom se pješaku govori da krene. Šetač je zapravo bio piktogram, slikana riječ koja se obraća promatraču, ali samo u jednom smjeru, isključujući time mogućnost komunikacije. Brisanje identiteta Novak je podvlačio brojnim umnožavanjem piktograma, pa je ta gradska ikona predstavljala mnoštvo koje se obraća mnoštvu. Piktogram je s vremenom postao Novakov duhovni modul, sredstvo osobne komunikacije, razračunavanja sa samim sobom i svjetom koji ga okružuje. Literarno rečeno, Šetači su uzeli noževe u ruke i postali Okupatori. Znak je izvučen iz kadra slike postavši dijelom zbilje. Siluete znatno uvećanih dimenzija izrezane su u stiroporu, presvučene slojevima platna te podvrgnute različnom slikarskom postupku. Tako je svaka od njih postala nositeljem nekog problema s kojim autor polemizira. Stoga se i razlikuju po izrazima lica, neke se smiju, druge urlaju ili pak šute. Nož, kao atribut zločina, zapravo je podmetnut, kako kaže autor, on je estetski produžetak ruke, gotovo neopaziv. Dok zajednička crna boja svim okupatorima daje zavodljivo izdizajnirani vizualni naglasak.

Materijalnom je tako naznačena njihova lakoća postojanja, dok im kromatika daje uniforman, prijeteći izraz. Kako ističe sam autor, »oni su poput duhova, lebde i nalaze se svuda. S našom neodgovornošću oni postaju dio nas.« Svaki od njih stanovit je alter ego, moralni negativ odgovoran za pojedino nedjelo. Novak ponajprije reagira na događaje u kulturi, napose u likovnoj umjetnosti. Ukazuje na egzistenciju umjetnika u našem društvu u odnosu na kič, naivu i državne umjetnike, nebrigu i devastaciju spomenika kulture i gradskih jezgri, arhitektonske promašaje i javne spomeničke nakarade itd. Sve se to zbiva u prostoru koji je i dio nas.

Namjera je autora bila da osvajačima okupira fasade i ostalih zgrada na trgu, urbanistički i arhitektonski skladnoj cjelini i središtu kulturnih zbivanja. No, njihova koncentracija na Bolléovoj fasadi Muzeja i obrtne škole iz 19. stoljeća pokazala se više nego opravdanom. U kromatski podvučenu kontrastu neorenesansne žute fasade i crnih osvajača, Novakovi piktogrami opstoje kao znak koji upozorava na čuvanje baštine i brigu oko kulturnog nasljeđa. Oni se dakako tiču i ustanove u kojoj se obučavaju budući likovni umjetnici. Jer, opasnost očigledno uvijek postoji. Smjerom frizirane kretnje znakovi upozoravaju na zgradu Željpoha, arhitektonsku nakazu s početka šezdesetih, koja je narušila kulturnopovijesnu cjelinu trga, i koju je već odavno trebalo srušiti i zamijeniti kvalitetnijom arhitekturom. Iako je Novakova instalacija trajala svega nekoliko dana, mogao ju je vidjeti zaista velik broj ljudi. Ipak je, na kraju krajeva, to bila jedna velika slika, diktirana umjetničkom kreativnošću. Smještena na rubnom dijelu trga kojim prolazi jedna od gradskih arterija, izazvala je brojne reakcije. Kako se iz dnevnog tiska nije previše moglo doznati, sve je ovisilo o nečijem vizualnom senzibilitetu i primarnom doživljavanju. Za neke je to bila vrlo uspješna predstava, nekima su to bile ustaše (?!), drugima pak, naviklima na učmalu i ustajalu atmosferu, bilo je to čisto nagrđivanje zgrade. No, jedno je sigurno, instalacije ovakvih razmjera u Zagrebu nije bilo dugo, jako dugo.

Borivoj Popovčak