Vizualna kultiviranost

Videofilija: Hamlet, red. Michael Almereyda

Vizualna kultiviranost

Hamlet i četiristotinjak godina od nastanka privlači kazalištarce i filmaše, što je posve normalno s obzirom na psihološku modernost i intrigantnost najčuvenijega Shakespeareova teksta. Režiser i scenarist Michael Almereyda, u nas najpoznatiji po hiperstiliziranom gotskom vampirskom filmu Nadja iz 1995, prošle se godine pridružio nizu filmaša (najpoznatije su verzije, kronološkim redom, Laurencea Oliviera, Tonyja Richardsona, Franca Zeffirellija i Kennetha Branagha) koji su smjestili danskog kraljevića na veliko platno. Povodeći se za receptom po kojem je Bazz Luhrmann prije nekoliko godina adaptirao Romea i Juliju, Almereyda je smjestio Hamleta u današnje vrijeme, zadržavši pritom u potpunosti Shakespeareov jezik (tekst je dakako obilato kraćen). Ta je kombinacija već u Luhrmanna djelovala vrlo začudno i po mnogim kritičarima bila je uspješna (osobno sam je doživio iritantnom, ne načelno, nego zbog njezine slabe i često isforsirane realizacije), a Almereyda je još začudniji: zbivanja je iz Danske premjestio u njujoršku multimedijsku instituciju čije je ime Danska korporacija, no na čelu joj nisu predsjednici i direktori, nego kraljevi, točnije, nakon smrti kralja — Hamletova oca (sugestivni Sam Shepard), novi kralj Klaudije (korektni Kyle MacLachlan) i stara kraljica Gertruda (prolazna Diane Venora), Hamletova majka. Hamlet (solidni Ethan Hawke) u takvoj konstelaciji nije dakako menedžer nego i dalje kraljević, koji se zanima za film i videoart u hi-tech izvedbi. Drugim riječima, Almereyda ne poseže za klasičnim, realističkim osuvremenjivanjem predloška, kao što je to primjerice učinio Aki Kaurismäki u svojoj verziji Hamleta iz 1987. (na koju se Almereyda izravno referira u jednom prizoru), nego kreira fantazijski svijet, kakvim se u krajnjoj liniji, s obzirom na posvemašnju proizvoljnost povijesnog aspekta djela, može nazvati i svijet samog Shakespeareova Hamleta.

Začudan i apsurdan svijet

Almereyda se u osnovnoj koncepciji poveo za Luhrmannom i učinio korak-dva dalje, baš toliko da na toj temeljnoj razini poluči nešto bolji dojam: veća začudnost i apsurdnost njegova svijeta rezultira i većom dozom dojmljivosti od one koju polučuje Luhrmannov film, a u njegovu je Hamletu, za razliku od Luhrmannova Romea i Julije, teško naći izrazito isforsirane trenutke u spajanju Shakespeareova predloška i nove okoline.

Na ugođajno-stilskoj razini, koja je u skladu s dosadašnjim autorovim oblikovnim sklonostima pomno dizajnirana, Almereyda je posegnuo za rješenjima što mogu prizvati Petera Greenawaya i Wong Kar-Waija, no usprkos tako zvučnim asocijacijama njegov film ne postiže jednako zvučnu rezonanciju u gledatelju. Steriliziran visokotehnološki svijet tzv. postindustrijskog kapitalizma, sinegdohijski uobličen u zgradi Danske korporacije i okolnim arhitektonski srodnim prostorima, savršeno je stanište dominantno sterilnih i ispranih Almereydinih inačica Shakespeareovih likova. Ispraznost svijeta egzistencije i samih egzistenata posve su na mjestu, ali to nije razlog da likovi ne zažive intenzivnije i zanimljivije. Odnos Hamleta i Ofelije ni u Shakespearea nije posebno elaboriran, ali u Almereydinoj verziji od njega su ostale tek natruhe, premda se koncepciji lika Ofelije, u izvedbi nove teen-zvijezde Julie Stiles, ne mogu poreći zanimljivi potencijali, s određenim čak humornim prizvucima. Što se humora tiče, Almereyda čini se nije bio načistu treba li ga i koliko primijeniti, što je najvidljivije u interpretaciji Polonija Billa Murrayja.

Mišolovka v.s. Mrduša Donja

Najbolji trenuci filma svakako se odnose na izvedbu Mišolovke, koja je ovdje iz kazališne predstave pretvorena u kratki eksperimentalni film. Taj film u filmu koji razotkriva Klaudijevu zavjeru i način na koji je ubio Hamletova oca, lucidna je kompilacija raznovrsnih arhivsko-kinotečnih izvora i originalne animacije te najbolje režiran komad Almereydina ostvarenja, pri čemu se postavlja pitanje je li ga on sam realizirao ili je to, po njegovoj zamisli, bilo djelo nekog suradnika. Bilo kako bilo, njegov Hamlet ostaje poprilično prozaično djelce kojem se, dakako, mora priznati visoka vizualna kultiviranost i izvanredan dizajn, no što se ukupne kvalitete tiče Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja Krste Papića i Ive Brešana još je bolji izbor.

Damir Radić