Više volim moderne koreografije

Mali razgovor: Iva Gattin

Više volim moderne koreografije

Život u Bečkoj operi vrlo je isplaniran i organiziran, nema vremena za kreativne slobode

Iva Gattin, solistica Bečke opere do sada je surađivala s nekim od najvećih koreografa današnjice kao što su John Neumeier, Hans van Manen i Mats Ek. Iz poduljeg curriculuma izdvaja glavne uloge u Zanellovoj Cinderelli, Helenu u Neumeierovu Snu ljetne noći, solističke uloge u La Bajadere, Labuđem jezeru, Ščelkunčiku i, kaže — još mnogo toga. Godine 1995. osvojila je Prix Volinine, nagradu za najbolju umjetničku interpretaciju, a kao uspjeh ističe i polufinale čuvenoga natjecanja Prix de Lausanne. Školovala se na Školi Bečke državne opere i na mnogim seminarima klasičnog baleta, suvremenog plesa, koreografije i improvizacije u New Yorku, Monte Carlu, Parizu, Nici, Londonu. Plesačka osobnost Ive Gattin ističe se njezinim interpretativnim sposobnostima, što ne čudi kad se zna da je ona školovana i aktivna glumica s iskustvom na filmu i televiziji. Iako veoma uspješna, internacionalna plesačko-glumačka karijera nije dovoljna mladoj Bečanki hrvatskoga podrijetla. Iva je trenutačno i studentica teatrologije, povijesti umjetnosti, publicistike i medija. Razgovaramo na hrvatskom jeziku i počinjemo s pitanjem ima li nade da je konačno vidimo na sceni u Hrvatskoj. Do sada je Iva Gattin našoj publici poznata samo na osnovi plesnih dijelova u sklopu televizijskih prijenosa bečkih novogodišnjih koncerata:

— Već sam u nekoliko navrata pokušavala organizirati gostovanje u Zagrebačkoj ili Splitskoj operi, no kao solistici u Beču teško mi je naći vremena izvan radnog programa za realizaciju tog plana. Ali ja sam otvorena za sve ponude, ideje i suradnje s Hrvatskom...

Direktor Bečke opere, čija si članica od 1992, Ioan Holender jednom je izjavio da Beč nije grad za ples. Slažeš li se?

— Ne! Kako jedan grad može ne biti za ples? Holender, koji je ravnatelj Opere, tako opravdava sebe zato što na repertoar ne stavlja veći broj baletnih predstava. Činjenica je da on osobno ne voli balet. Prava slika Beča jest da je to grad plesa, glazbe i umjetnosti. Više klasične, recimo konzervativne naravi, no u posljednje vrijeme vidljiva je modernizacija u svim područjima — u umjetnostima, u arhitekturi... I činjenica je da Beč ima brojnu publiku baš za ples, kao što su dokazali plesni festivali i plesni seminari, koji su uvijek odlično posjećeni.

U Beču se uskoro, nakon dugogodišnjih priprema, otvara veliki plesni centar, Tanzquartier. Kako misliš da će to utjecati na bečku plesnu scenu?

— Mislim da stalna kuća s pozornicom i dvoranama za probe — kao što je to budući Tanzquartier — može pozitivno i snažno utjecati na bečku plesnu scenu. Nadam se da će Siegrid Gareis, umjetnička direktorica, uspjeti u namjeri da Tanzquartier postane aktivan, kreativan, živ centar i mjesto razmjene na području plesa i suvremenih umjetnosti.

Solistica si u Bečkoj operi, no sve češće vidimo te i u potpuno drukčijim predstavama suvremenog plesa. Što te vuče takvim iskustvima?

— U klasičnom baletu najvažnija je dobra i solidna tehnika. Zato se često osjećam kao stroj kada plešem neke tradicionalne klasične komade — zadaća mi je da izvodim korake, bez nekog istinskog, unutarnjeg razloga. Istina je da su klasična tehnika i školovanje odličan program za usavršavanje tijela i dobra osnova za sve ostale plesne tehnike, ali ono što nedostaje mnogim klasičnim koreografijama jest da plesač, a onda i publika, razumije ili osjeti zašto izvodimo određeni pokret, je li to apstraktan pokret ili ima neko značenje, otkriva li osjećaj ili stvara atmosferu, postoji li mjesto gdje je taj pokret nastao, što ga je izazvalo.... To su moja pitanja od kojih polazim kada počinjem uvježbavati novu varijaciju, novi balet. Osobno, više volim plesati u modernim koreografijama, jer imam više mogućnosti uključiti sebe, svoje emocije, osobnost.

Iskustva s modernim koreografima uvijek su mi bila doborodšla i nadahnjivala me, jer sam s njima zaista surađivala, što je velika razlika od rada u većini klasičnih baleta, gdje se od mene očekuje da doslovno ponavljam kombinacije koraka, bez ikakva individualnog potpisa. S modernim koreografima predstava nastaje iz suradnje, međusobnim prijedlozima, u plesnoj i filozofskoj diskusiji, eksperimentima, otvoreno izraženim idejama. Dakle, u zajedničkom radnom procesu.

Kakav je život u Bečkoj operi?

— Vrlo isplaniran i organiziran. Nema mnogo vremena za kreativne slobode. U trupi je osamdeset plesača, tako da je Bečki balet uz Pariški i Londonski (Royal) jedan od tri najveća u Europi. Igramo sve klasične komade, kao što su Labuđe jezero i Trnoružica, ali i moderne koreografije. Repertoar se često mijenja, što je dobro. Osobno, željela bih više modernog i suvremenog plesa, jer me više veseli i izaziva da rastem, da tražim nove putove pokreta i plesa, da se i dalje razvijam.

Balerina, glumica, studentica teatrologije.... možda i koreografkinja jednog dana?

— Da, sigurno! Trenutno mnogo radim, sakupljam nadahnuća iz svih životnih područja. Imam mnoštvo ideja, no čekam da još sazriju pa da se u pravo vrijeme realiziraju.

Često ističeš rad s Neumeierom kao najvažnije životno iskustvo, a bila si i članica Hamburškog baleta? Kako je došlo do rada s njim i zašto te je baš on, od svih koreografa s kojima si radila tako oduševio?

— Još u školi postala sam veliki obožavatelj Johna Neumeiera. U njegovu sam radu prvi put otkrila da je moguće da svaki pokret bude osmišljen i da izvire iz neke emocije, nekog stanja. Osim toga u njegovoj su kompaniji na pozornici plesači s vidljivim i različitim osobnostima i individualnim stilom. Upravo mi je njegova umjetnost dala poticaj u onome što radim i shvatila sam da mogu plesati, a ne samo kao stroj reproducirati korak. Sve što radim, čak i svakidašnji trening, svaka vježba, ima određeno dublje značenje. Svakog slobodnog vikenda kada je bila predstava u Hamburgu išla sam tamo noćnim vlakom gledati predstavu i vježbati s Neumeierovim ansamblom. Zadivljuje kako je on u Hamburgu uspio napraviti pravi baletni imperij. Hamburg Ballet zaista je sjajna trupa.

Kako ima divnih slučajnosti u životu, kada sam dobila ugovor u Bečkoj operi, upravo je Neumeier došao u Beč da obnovi San ljetne noći i izabrao je mene za Helenu, dakle za glavnu ulogu. Za mene je to bilo ostvarenje svih mojih snova! Još sam redovito putovala u Hamburg i isto tako — slučajno — jednoga dana našla sam se na audiciji! Od dvjesto plesača Neumeier je izabrao mene!

Razgovarala Iva Nerina Gattin