Verdi redivivus

79. operni festival u veronskoj Areni

Verdi redivivus

Kada se razgrne ruho spektakularnosti, onda je Pizzijeva plava, lunarna Aida tradicionalno promišljena, odjevena u moderno scensko i kostimsko ruho

Ovogodišnji, 79. operni festival u veronskoj Areni u potpunosti je, baš kao i prošlogodišnji, posvećen stotoj obljetnici smrti Giuseppea Verdija. Na programu su nove produkcije Trubadura i Rigoletta koji s prošlogodišnjom Traviatom tvore arensku latinsku trilogiju, te najviše izvođeni Aida i Nabucco, te Requiem kojim je festival 29. lipnja počeo.

Veronski je festival prošlogodišnjim i ovogodišnjim izdanjem, pored odavanja počasti velikom opernom skladatelju, htio također označiti prijelaz u novo tisućljeće i u tome smislu otvoriti novu stranicu na području opere, a njegove produkcije ukazale su kako se kreću promišljanja o operi danas. Pretprošle godine svekolika scenska produkcija Aide — režija, scenografija i kostimi, povjereni su Pieru Luigiju Pizziju. Bila je to posljednja Aida u prošlom stoljeću, zamišljena futuristički, koja je trebala označiti prekretnicu s tradicionalnim inscenacijama. Slijedio je na istome tragu prošlogodišnji Nabucco, također trostrukoga scenskog autora Huga De Ane, zamišljen i postavljen još više futuristički od Aide. A onda je, u novom tisućljeću, na scenu stupio jedan od najvećih majstora operne režije Franco Zaffirelli i zavrtio operni kotač u smjeru stare, dobre tradicije te kao redatelj i scenograf Trubadura, u suradnji s kostimografkinjom Raimondom Gaetani, pokazao da se sva draž opere s neraskidivim spojem glazbe i drame nalazi u njoj samoj, takvoj kakva jest, samo je treba dobro pročitati i proučiti, te dati mašti na volju da osmisli i pokrene istinski glazbenoscenski spektakl.

I Aida i Nabucco i Trubadur su spektakli, ali svaki na svoj način, svaki s karakterističnim rukopisom svojega scenskog autora. Redateljski stil Piera Luigija Pizzija ne zazire od oratorijskih obrisa opernoga djela, osobito u njegovim velikim, masovnim prizorima, ali itekako vodi računa o drami protagonista i snazi emocija koje ih pokreću. Kada se razgrne ruho spektakularnosti, onda je Pizzijeva plava, lunarna Aida tradicionalno promišljena, odjevena u moderno scensko i kostimsko ruho.

Scenografija za uživanje

De Anin Nabucco scenski nije do kraja razumljiv. Nije razumljiva ni njegova golema scenografska ploha po kojoj se ansambl često otežano kreće. No, možda nije potrebno razbijati glavu time što je redatelj želio reći, dovoljno je uživati u glazbi i prizorima koji se pred gledateljem rastvaraju iz De Anine scenske mašinerije ili u light showu koji prati zbor Židova.

Zeffirelli zalazi u najdublje atome svojih junaka, izvlači iz njih ljubavničke i osvetničke strasti, nagomilava na sceni oružje, mačeve, oklope, dovodi konje i konjanike, stvara šarenilo i živopisnost, pokazujući da Trubadur može biti mnogo više od kostimiranog koncerta za četvero pjevača. I dok Pizzi i De Ana koreografiju trebaju kako bi stvorili privid scenske dinamičnosti na velikom prostoru, mahanjem kopalja u Aidi (Gheorghe Iancu) ili ratničkom gimnastikom u Nabuccu (Lino Privitera), Zeffirelli Verdijevu baletnu glazbu povjerava El Camboriju i njegovoj španjolskoj baletnoj trupi Lucije Real, koji će vatrenim plesom s kastanjetama uskovitlati treću i petu sliku opere i predstavu dovesti do usijanja.

Veronska arena stjecište je pjevačkih zvijezda što privlače prosječno osamnaestak tisuća posjetitelja po predstavi. U četrnaest izvedbi Aide izmjenjuju se četiri Aide i Amonastra, tri Amneris i Radamesa. U trinaest izvedbi Nabucca nastupaju četiri basa u ulozi Zaccarije, među njima naš Giorgio Surian. Glavni Aidin trolist odlikovao se ljepotom i slatkom zavodljivošću glasova. Daniela Longhi kao Aida, tamnoputa ljepotica Carolyn Sebron kao Amneris i bojom lirski, a karakterom i izrazom sasvim dovoljno dramski Radames Marija Malagninija briljirali su mekoćom verdijevskoga fraziranja, dinamičkim nijansiranjem i sigurnošću visokih tonova.

Glazbena besprijekornost

Iste epitete zaslužuje četvorka iz Trubadura, s napomenom da ta protagonistička selekcija ne znači ništa lošiji nastup ostalih tumača. Trubadur je bio posve u znaku Leonore mlade sopranistice Fiorenze Cedolins, čija je prekrasna boja i podatnost glasa, savršeno atakiranje visokih tonova u kopftonu, te decrescenda i diminuenda proizvod najbolje talijanske belkantističke pjevačke škole koja ništa ne gubi od svojega ugleda. Tu je i madi bariton Alberto Gazale kao grof Luna, solidni tenor Salvatore Licitra kao Menrico i fantastična mezzosopranistica Marianne Cornetti kao Azucena.

U Nabuccu su belkantističku tradiciju najbolje zastupali bas Biacomo Prestia kao Zaccaria i bariton silnoga, tamnog glasa Alexandru Agache kao Nabucco, dok sopranistica Francesca Patane kao Abigaille nije bila posve na razini ostalih.

Jedna od zvijezda Arene dirigent je Daniel Oren, koji ove godine ravna Trubadurom i Nabuccom, osiguravajući im strogoćom i nepopustljivošću glazbenu besprijekornost. Dirigentu Aide Giulianu Carelli potkrale su se sitne neusklađenosti u odnosima zbora i orkestra. Zbor je zaseban junak Arene, probranih glasovnih boja koje dionicama daju plastičnost. Vodi ga Armando Tasso, a vrhunac je njihova rada zbor Židova u Nabuccu koji se opravdano ponavlja na bis, za razliku od prosječno otpjevane Manricove strette s prigušenim visokim c na kraju.

Davor Schopf