Usvajanje prostora slobode

Razgovori: Silvio Foretić

Usvajanje prostora slobode

Mene je to uvijek zanimalo, i kada se moja glazba izvodi na koncertu, a da ja sam ne sudjelujem, osjećam se pomalo neobično — slušati, a potom se kao skladatelj pokloniti

Unutar novoga ljetnog koncertnog ciklusa Amadeo u atriju Hrvatskog prirodoslovnog muzeja na Gornjem gradu posebno mjesto pripalo je nastupu Silvija Foretića, koji je 17. srpnja održao autorsku večer uz sudjelovanje Barbare Rocco, Đ orđa Kukuljice, Domagoja Ugrina, Ivana Mužanića, Milana Maksimovića, Tome Rožmana, Nikše Bobetka i Frana Gjurovića. Osim što je koncert u cijelosti ostvario onu iznimnu, duboko ljudsku dimenziju realnog umjetničkog doživljaja — što je odlika svakoga Foretićeva izlaska pred publiku, program je obuhvatio skladbe (prvi dio — Iz šest dvanaesttonskih komada, Capriccio, Varijacija br. 1, Koelnski koncert — iz scenskog djela Za klavir, Sonate nostalgique,... Quasi un/a/..., Im Velkston, Sonatina difficile, Lullaby for myself, te u drugom dijelu pjesme i tekstove o temi rata, razaranja i politike Ratna uspavanka, Zar ste zaboravili, Što se života na drugim planetima tiče, Razmišljanje, Hamletov mon/d/olog, Strpljenje, Terra et Mars, Na početku novog rata, Innet-ludium, Mirat i Ratimir, Deukalion /Noa/, Često plačem i Uspavanka za mladog skladatelja, kojim se moglo pratiti put u vremenu skladateljeva izraza i prisutnosti na glazbenim scenama u posljednjih tridesetak godina.

Vaši nastupi uvijek kultiviraju posebno naglašenu komunikativnost, i ne samo kao izvanjsku namjeru, nego kao možda inicijalni razlog onoga što i kako radite u glazbi, i kao skladatelj i kao izvođač.

— Ta kreativno-izvodilačka povezanost postojala je oduvijek u onome što radim, iako je to načelo u tzv. ozbiljnoj glazbi nešto rjeđe, dok je prirodno u jazzu ili rock-glazbi. Mene je to uvijek zanimalo, i kada se moja glazba izvodi na koncertu, a da ja sam ne sudjelujem, osjećam se pomalo neobično — slušati, a potom se kao skladatelj pokloniti.

Takvo se razmišljanje ne može i ne treba očekivati od svakoga, ne smatram da se svaki autor mora uvijek i što više, dakako u granicama vlastitih mogućnosti, angažirati za svoje djelo. Kako sam imao neke izvodilačke sposobnosti, bilo mi je logično da u skladu s time i postupam. Neke poruke, ideje ili provokacije imale bi sasvim drugi smisao kada ih ne bih ja izvodio. No, neka su djela i drugi izvodili, a sada ću sve više toga, poglavito skladbi u kojima se zahtijeva pjevanje, morati prepustiti drugima, jer više ne mogu pjevati. To će sasvim sigurno utjecati i na drukčiji način skladanja. Uvijek sam skladao (govorim o skladbama koje sam sam izvodio) izmjenjujući zapisanu građu s otvorenim prostorom improvizacije, no koja je bila jasno trasirana — i tek, gradacija i zamišljeni harmonijsko-melodijski pomaci postojali su, a potom sam ih ispunjavao trenutnim nadahnućem i dakako u skladu s određenim tehničkim mogućnostima

Vaša je glazba prepoznatljiva, posjeduje vlastiti habitus unatoč mnogim utjecajima kojima ste bili otvoreni. Više od pola života živite u Njemaškoj, školovali ste se u Zagrebu u doba kada je izrastala ideja i počinjao MBZ. Koliko ste dugo oblikovali vlastiti svjetonazor?

— To se ne može reći. Uvijek sam gledao sve novo što se događa u svijetu, već na studiju kod Milka Kelemena počeo sam eksperimentirati u skladu s tada suvremenim kretanjima europske glazbe, čak i sa stvarima za koje sam već tada znao da nisu moj svijet, no želio sam ih upoznati i svladati. U Njemačkoj sam se počeo baviti elektronskom glazbom, ali, osim možda dvije-tri studije, moje je zanimanje za to područje uvijek bilo samo na rubu. Elektronika me zanimala kao element proširenja zvuka — moje radove tada neki nisu smatrali pravom elektronskom glazbom, dok su drugi to prepoznali kao nešto drukčije i zanimljivo. Ja i danas nastojim upoznati nove trendove i vidjeti koliko su kompatibilni s onim što me zanima i kako mislim.

Koliko je bilo vaše zanimanje za radikalne ljude glazbe, kao što su Iannis Xenakis ili Karlheinz Stockhausen?

— Sa Xenakisovom sam se glazbom uvijek nekako mimoilazio, dok sam kod Stockhausena odslušao i nekoliko tečajeva. Neke njegove skladbe iz tog doba (šezdesete) smatram boljima nego novija djela. Ali, to je bilo daleko od mene, i ta sam iskustva dakako koristio, ali uvijek u službi komunikacije, angažmana. Dakako, svaka komunikacija nije ista, i apsolutna glazba može komunicirati iznese li se nadahnuto i iskreno, ali mene je zanimao njezin neposredni oblik — da postoji umjetnička vrijednost, akustička i literarna (ako jest), te da to povezano stvara određeni doživljaj skladatelja, ivođača i publike.

Riječ odnosno tekst sastavni su dio vašeg opusa. Kako pristupate tome i mislite li da je verbalni izraz u glazbi 20. stoljeća doživio punu afirmaciju?

— Danas postoji mnogo odnosa riječi i glazbe, npr. fonetski, koji se rabi u elektronskoj glazbi, gdje je semantički aspekt ljudskoga glasa često nevažan. No, meni je upravo to, da se ono što se pjeva ili izgovara i razumije, uvijek bilo bitno, i to nastojim predstaviti. Jer, ako se ne razumije, tada znači i da se nema što razumjeti. Mislim da u biti tekstu ne pristupam ništa drukčije nego što je činio, primjerice, Schubert. Osim što sam ja često sâm pisao svoje tekstove, a kada sam i posezao za tuđima, uvijek sam se morao gotovo u potpunosti poistovjetiti s tim autorom. Ali, to je rijetko i nije riječ o uglazbljivanju. Moji su tekstovi više dramski tekstovi kojima je glazba sadržaj. To je krug — tekst obrađuje glazbu, a ujedno je na neki način i uglazbljen (Za klavir, Osmi dan — sve su to tekstovi kojima je glazba, odnosno neke scene iz života glazbenika, tema). Što se tiče tretiranja glasa, priznajem načine gdje je tendencija jasna, a nesretno je kada se ostane negdje između — kada je namjera bila da razumijevanje bude postignuto, ali zbog nespretnosti to nije bilo ostvareno. Ne govorim ovdje o akustičkom nerazumijevanju, što doživljavamo i u klasičnim opoerama, nego o situacijama kada bi, i uz odličnu dikciju pjevača, razumijevanje teksta bilo nemoguće. To me smeta i u većine suvremenih opera — dramaturški i sadržajni aspekt zapravo su klasični, a suvremenost se želi postići histeričnim, neprirodnim i nelogičnim tretmanom glasa uz nabacane klastere u orkestru. Moj je ideal uvijek bio obrnut — relativno konzervativnijim sredstvima dati neke nove ideje, neku novu dramaturgiju, koja do tada nije postojala ili tek minimalno jest. Dakle, sama sredstva moraju biti jasna, na neki način pristupačna, da slušatelji tu poruku — kako opera može i drukčije izgledati, stvarno i shvate. Kada se dramaturgija koristi postojećim modelom neke drame, npr. Shakespearea, uz malu adaptaciju, to nije ono što bih zastupao. No, mislim da se mnogi tome utječu jer je postalo moderno opet pisati opere, a to je najlakši put. U tome cijenim Maurizija Kagela, jer u tom dramaturškom aspektu pokušava uvijek dati nešto drugo. No, možda će iz tog mnoštva opernih pokušaja i biti nešto, iako je posljednji uspješni Shakespeare na opernoj sceni po mom sudu Verdijev Falstaff.

U Zagrebu uglavnom sudjelujete na MBZ-u, oko kojega se u posljednje vrijeme lome koplja — je li zastario, preživljen pa čak i nepotreban.

— Iako me ljudi uglavnom povezuju s MBZ-om, ja sam na njemu prvi put nastupio tek 1977, unatoč tome što je Milko Kelemen, osnivač MBZ-a, bio moj profesor. Otkada sam otišao u Njemačku (prije trideset i pet godina), u Zagrebu sam više nastupao u Muzičkom salonu SC-a, koji je vodio Nikša Gligo, a tek u posljednje vrijeme redovito sam na MBZ-u. To danas sigurno nije festival istoga značenja kao kada je nastao, no mislim da je današnji problem, koji je nastao zbog ovog nesretnog rata, to da je MBZ sve manje internacionalan. Ne po izvođačima, iako i oni većinom odmah po koncertu odu, i zapravo ne sudjeluju u samom festivalu, nego po publici. Gotovo nitko izvana ne dolazi u Zagreb, čak i ljudi koji su mnogo napravili za Hrvatsku, godinama dolazili na MBZ, danas više ne dobivaju ni pozive ni obavijesti, to je recimo slučaj s Detlefom Gojewyijem, muzikologom i žurnalistom iz Njemačke. Mislim da je problem u organizaciji i na tome bi trebalo raditi. Ne smije se dogoditi da se začahurimo, jer to je vrlo opasno.

Razgovarala Dodi Komanov