Ubiti fikciju

Proza

Ubiti fikciju

Tad Szulc, Ubiti papu, SysPrint, Zagreb, 2001.

Kombinacija religiozne pozadine i kriminalističkih zapleta uspješna je formula za privlačenje čitatelja još od Imena ruže Umberta Eca. Kada su takav zaplet i događaji utemeljeni na istinitim činjenicama koje su i same po sebi zanimljive — to je dodatni razlog za velika očekivanja. A kada je njihov potpisnik jedan od suradnika »New York Timesa« i autor cijenjenih biografija Fidela Castra i pape Ivana Pavla II, gotovo da možemo biti sigurni da je pred nama bestseler. Međutim, Ubiti papu Tada Szulca dokazuje da nije sve takvo kakvim se na prvi pogled čini.

Rad na papinoj biografiji

Istiniti događaj po kojem je oblikovana radnja romana pokušaj je ubojstva pape Ivana Pavla II. 13. svibnja 1981. godine na Trgu Svetog Petra u Vatikanu. Atentator je bio turski musliman Mehmet Ali Agca, a pravi motivi i pozadina tog čina nikad nisu u potpunosti razjašnjeni. Pri svojim istraživanjima i pripremi za rad na Papinoj biografiji, Tad Szulc naišao je na brojne podatke vezane uz taj događaj, kao i druge zanimljive momente iz povijesti kršćanstva, Vatikana i ostalih papa. Većinu podataka nije mogao upotrijebiti u samoj biografiji jer je ona bila prilično ograničeno područje pa je odlučio iskoristiti prednosti fikcije. Impresivna količina povijesnih i religioznih podataka kojom je Szulc bio opskrbljen, na žalost, zauzima i najveći dio podebljega romana. Iscrpan popis svih do danas ubijenih papa, američko ratno djelovanje u Vijetnamu, CIA, KGB, kratki tečaj različitih religija i kršćanskih pravaca, osnove križarskih i drugih vjerskih ratova, povijesni razlozi međureligijskih sukoba na Bliskom istoku, ali i drugdje... sve je to Szulc uspio ubaciti u tijek radnje. Većina tih činjenica izvrsno bi poslužila za kakvo popularno-povijesno djelo iz kojeg bi laici na pristupačan način mogli doznati korisne povijesne i religijske činjenice, no sam roman ovim brojnim i najčešće nepotrebnim digresijama gubi na bilo kakvoj dinamici i napetosti. Tako, konačni zaključak prema kojem se u urotu uključuju i najbliži Papini suradnici i bliski katolički pokreti ne izaziva zaprepaštenje i onakvu intrigantnost na kakvu je Szulc ciljao.

Granice zbilje i fikcije

Protagonisti iz Ubiti papu većim su dijelom izmišljeni, ali neki su oblikovani i prema stvarnim osobama. Radi nešto lakše orijentacije na kraju je knjige pogovor autora u kojem je u kratkim crtama opisano podrijetlo svakog od njih, a navedeni su i pravi izvori nekih od spomenutih dokumenata i izvještaja. No, unatoč pojašnjenjima u samom je romanu prilično teško odrediti granice zbilje i fikcije, osobito u kombinaciji sa spomenutim povijesnim podacima, tako da čitatelj, na kraju, svejedno ostaje malo zbunjen. Sama radnja, koja je na daleko napetiji i uvjerljiviji način mogla biti ispisana na mnogo manjem broju stranica, prilično je jednostavna. Pater Tim Savage, isusovac i bivši član CIA-e, zamoljen je da u ime pape Ivana Pavla II, pet godina nakon atentata, provede internu i povjerljivu istragu o tom događaju. Njegova ga ispitivanja, osim kroz kompliciranu kršćansku povijest, vode kroz razne religijske organizacije i zemlje natrag do samog Vatikana.

U ovom potencijalnom bestseleru ljubitelji trilera bit će ponukani da preskaču brojne stranice tražeći napetu priču, dok će oni koji tragaju za povijesnim činjenicama potpuno nezainteresirano prelaziti preko rijetkih dijaloga. Dakle, sve one početne prednost Szulc nije uspio iskoristiti kako bi napisao intrigantan roman. Ponajprije novinar, ponudio nam je mnoštvo zanimljivih, ali nepotrebnih činjenica i političkih zaključaka, zaboravivši pritom razviti likove i motive te fikcijsku pozadinu.

Jelena Gluhak