U znaku slabosti

Filozofija

U znaku slabosti

Gianni Vattimo, Kraj moderne, prev. Mario Kopić, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.

Vattimova se misao gotovo beziznimno uzima kao jedan od plodnijih i originalnijih modusa tematiziranja onoga što se obično naziva filozofijskim utemeljenjem postmoderne. Stoga su zbornik Oslabljeno mišljenje (1983) te studija Kraj moderne (1985) i dalje relevantna literatura za svakoga tko se ozbiljnije želi pozabaviti filozofskom postmodernom. La fine della modernita imali smo prilike (ako već ne u izvorniku) čitati u novosadskom prijevodu, a sada se pojavljuje u Matičinoj biblioteci u kvalitetnom prijevodu Marija Kopića. Temelj Vattimove knjige čini upravo propitivanje temelja, odnosno de(kon)strukcija ontologije i modernog mišljenja koje Nietzsche i Heidegger — kao glavni Vattimovi sugovornici u ovoj knjizi — napuštaju u ime postmodernog, odnosno postmetafizičkog iskustva istine. Dva su filozofa u bitnom smislu filozofi postmodernizma zbog toga što označavaju raskid s logikom modernizma i njegovim progresivno-povijesnim karakterom. Osnovna je teza ova: desupstancijalizacija subjekta dovela je do toga da postmoderni subjekt treba shvaćati kao slabi subjekt, a pripadajuće mišljenje stoga kao slabo mišljenje. Sažimajući tri temeljna obilježja postmodernog mišljenja — mišljenje uživanja, kontaminacije i postavlja (Gestell) — Vattimo zaključuje kako danas ontologija postaje hermeneutikom, a tradicionalno jaki metafizički pojmovi subjekta i objekta (tj. realnosti i istine kao temelja) gube na važnosti i u suvremenoj filozofiji nisu više operabilni ni primjenjivi. Stoga se, na tragu mišljenja Nietzschea i Heideggera, kao jedina mogućnost izlaska iz metafizike nudi slaba ontologija, odnosno distorzija koja nema ništa zajedničko s kritičkim prevladavanjem kakvo je svojstveno modernoj. Hajdegerijansko napuštanje bitka kao temelja i ničeanska misao o vječnom ponovnom dolasku onog jednakog označavaju rođenje postmodernog u filozofiji, smatra Vattimo. Modernu kao kategoriju vremenskog, ali i kritičkog prevladavanja (Überwindung) nije moguće napustiti istim takvim prevladavanjem, nego radikalizacijom modernističkih tendencija — stoga prema Vattimovu sudu upravo Nietzscheova i Heideggerova filozofija znače najozbiljniji i najradikalniji pokušaj obračuna s metafizičkim nasljeđem moderne.

Prevladavanje metafizike

Dakako, ovdje je tek ukratko ocrtana Vattimova argumentacija, jer riječ je o iscrpnu i u najboljem smislu riječi filozofijskom dijalogu s postavkama postmoderne filozofije. Ne treba izostaviti ni kritički osvrt na Gadamerovu hermeneutičku ontologiju, kao i polemiku s Kuhnovim strukturama umjetničkih/znanstvenih revolucija. U cjelini uzevši, Vattimo je eksplicitni apologet P/postmoderne, ali on tom kulturno-historijskom pojmu prilazi interpretacijom koja je izvorno filozofijska. Izgradnja vlastite filozofske pozicije (jer riječ je o uspješnoj i iznimno prevođenoj knjizi) u njega se zasniva na klasičnom načinu filozofiranja, koje neusporedivo više baštini od Heideggera i Gadamera negoli od Deleuza, Lyotarda ili Derride, koji su se također ekstenzivno bavili tom tematikom. No nakon pažljivijega čitanja Vattimova se osebujna interpretacija Nietzschea i Heideggera otkriva kao svojevrstan odmak od nekih dotadašnjih tumačenja, te je u nekim dijelovima pomalo i subverzivna. Naime, glavno je pitanje — jesu li analize nihilizma i prevladavanja metafizike uistinu filozofijsko vrednovanje opusa spomenutih autora, ili pak Vattimov pokušaj izgradnje vlastite i originalne filozofijske pozicije? Nipošto ne poričući iznimnu vrijednost Kraja moderne, teško se oteti dojmu kako je Vattimova interpretacija Heideggerova pregorijevanja/prevladavanja (Verwindung) metafizike na koju se referira, ali se u njoj i ostaje — zapravo Vattimov pokušaj da pregori odnosno prevlada, Heideggerov horizont mišljenja u kojem je ostao zarobljen. Jednostavnije rečeno — može li slaba misao postati jača ukoliko umjesto teze o prevladavanju metafizike prevlada samog Heideggera?

Tonči Valentić