Trnci

Trnci

Godinama već naši ljudi raspravljaju o modernizmu i postmodernizmu, pa o tome koje su među njima sličnosti a koje razlike, i kako je te razlike moguće opisati. I, nikako da se slože, prije svega zato što nemaju ni definiciju modernizma, ni definiciju postmodernizma. A budući da se cijela diskusija već pomalo i otegla, trebalo bi im nekako pomoći. Trebalo bi im barem zorno pokazati što je moderno, a što postmoderno, pa neka onda uspoređuju, te će valjda i doći do nekakva zaključka. A to je lako učiniti, jer primjeri modernizma i postmodernizma stoje pred samim njihovim nosom, na našim ulicama i u našim kvartovima. Arhitektura lijepo svjedoči i o modernizmu i o postmodernizmu.

Zašto baš arhitektura? Zato što je ona specifična umjetnost, koja ne može postojati bez pristanka društva; pjesme možete pisati za sebe, kuće morate zidati za nekoga. A osim toga, arhitektura pokazuje i kakav je našprosjek: nisu kod nas radili samo dobri arhitekti, nego i loši; zapravo, i nema tako lošega, a da nije i on dobio svoju šansu. I, u tim šansama mi danas stanujemo. A to u čemu stanujemo, mora biti bilo modernističko, bilo postmodernističko. I, to je razlog više da se potrudimo oko usporedbe. Dapače, postoje cijela naselja koja su građena ili na jedan, ili na drugi način. Kad navedem primjere, odmah će sve biti jasno.

Prvi je primjer zagrebačko naselje Trnsko. Sastoji se ono od neizmjerno ružnih kockastih kuća prema kojima su oni korbizjeovski strojevi za stanovanje mila majka. Ali, nisu za ovaj razgovor toliko važne kuće, važne su ulice. Te su ulice nerazumno, upravo izazovno uske, tako da se u njima ne mogu mimoići ni dva automobila. A kad se još uzmu u obzir i ona vozila koja su parkirana uz pločnik, bit će jasno da ondje promet prilično nalikuje na velike manevre u tijesnim ulicama. Čovjek bi se mogao upitati zašto je tako: ondje bar, preko Save, ima prostora koliko ti duša hoće, pa zašto onda nisu napravili malo šire ulice?

Odgovor glasi: zbog modernizma. Trnsko je, naime, modernističko naselje, ono je građeno ranih šezdesetih godina i u modernističkom duhu koji je tada vladao. A taj je duh igrao na kartu budućnosti, i to loše shvaćene i loše pretkazane budućnosti. Umjesto da shvate kako će već za koju godinu mnogi građani imati automobile, tadašnji su se urbanisti ideološki pouzdali u kolektivizam: povjerovali su da će se u skoroj budućnosti silno razviti javni gradski promet, pa da će se stanovnici toga blaženog Trnskog voziti udobnim autobusima kao gospoda u središte grada, a da će se po svome naselju prešetavati pješice, uživajući u pogledu na one kuće, za koje su svi tada vjerovali da su lijepe. Zato su ulice uske. Prognoza se, znamo, nije obistinila, život se razvijao mimo ideologije, i tako u Trnskom imamo ono što imamo.

Drugi je primjer Trnje. Jer, ondje imamo situaciju prilično sličnu onoj u Trnskom. Kuće, doduše, nisu onoliko ružne, nego ih, dapače, ima i lijepih, nisu ni previsoke ni preniske, a vjerojatno su i stanovi udobniji nego preko Save. Ali, sve je drugo posve isto. Jer, ulice su i tu strahovito uske, promet jedva da se ikako može odvijati, a sve to nije nimalo ugodno ni za one koji se voze, ni za one koji u kućama stanuju, kad im kroz prozore ulaze ispušni plinovi i trubnjava mnogobrojnih vozila. Ukratko, ni u Trnju nije dobro. I, dakako, čovjek se pita šta je bilo tim urbanistima da sve to tako projektiraju. Imali su već za sobom ono iskustvo Trnskoga i drugih takvih naselja, nešto su valjda i u inozemstvu vidjeli, zašto su opet napravili brljotinu?

Odgovor glasi: zbog postmodernizma. I samo zbog njega, nemojmo se zavaravati. Evo o čemu je riječ: dok je Trnsko građeno na goloj ledini, u Trnju su nekada stajale male obiteljske kuće, koje su imale vrtove, ondje su rasle voćke i cvjetale ruže. Urbanisti su humano odlučili poštovati taj nekadašnji život u Trnju, pa kad su već srušili one kućerke, ostavili su barem ulice u kojima su ti kućerci stajali: tlocrt toga kvarta izgleda i sad isto kao nekada. Ali, u tome i jest nevolja: u jednoj takvoj uličici bilo je, u ona stara vremena, recimo, dvadeset kuća, i u tih dvadeset kuća živjelo je šezdeset ljudi. Sad u istoj toj uličici stoje četiri trokatnice i u njima živi nekoliko stotina ljudi. Tih nekoliko stotina ljudi posjeduje nekoliko desetaka automobila, a promet se povećava još i time što se u prizemlju tih trokatnica nalaze razni lokali. I, život je opet nepodnošljiv.

I, eto: to da je život nepodnošljiv, zajednička je crta i modernizma i postmodernizma, onda kad oni na život utječu. U tom smislu i nije čudno što oba naselja o kojima ovdje govorim imaju tako trnovita imena. Jer, ispada ovako: postmodernizam je negirao i upropaštavao sadašnjost (i ljude u njoj) u ime budućnosti, i to krivo predviđene budućnosti, koja nije došla, jer nije ni mogla doći; postmodernizam negira i upropaštava sadašnjost (i ljude u njoj) u ime prošlosti, i to prošlosti za kojom ne treba žaliti.

A kako je u arhitekturi i urbanizmu, tako je i drugdje. Modernizam ne vidi zbilju od svojih velikih vizija i projekata koji se najčešće pokazuju kao zabluda. Postmodernizam ne vidi zbilju od svoje zaokupljenosti umjetnošću, njezinom tradicijom i njezinim samokomentarima, koji se najčešće pokazuju kao puka igrarija. I jedno i drugo prihvatljivo je dotle dok ostaje na terenu umjetnosti, a postaje opasno kad se umiješa u život. Modernizam je u dvadesetom stoljeću dobio priliku da oblikuje svijet, pa se strmoglavio u totalitarističke pokrete (u kojima su barjak nosili razni avangardisti). Postmodernizam takvu šansu još nije dobio, a sudeći po Trnju, ne treba mu je ni dati.

Sve to, mislim, znaju ili slute oni ljudi koji stanuju u Trnskom i u Trnju. Oni brinu svoje brige, i svaki put kad izađu na ulicu, podiđu ih trnci. Zato oni tako oštro fućkaju na sve diskusije o modernizmu i postmodernizmu.