Tri desetljeća Hrvatske

Tri desetljeća Hrvatske

(Od hrvatskog proljeća do kraja tisućljeća, 1971-2000)

Ne postoje u hrvatskoj povijesti, ni starijoj ni novijoj, prijelomna razdoblja koja nisu u vremenima preispitivanja postala prijeporna te o kojima ne postoje različita mišljenja. Od Jelačića i burne 1848, od ujedinjenja 1918, od 1941, 1945, 1971. i konačno do 1990. i 2000. O svakome prijelomnom trenutku naše povijesti potrebno je trijezno i razborito misliti i trajno promišljati, reći i napisati sve ono što osvjetljava ili tumači pojedine događaje, osobe ili cijela razdoblja. Povijesna znanost tome služi. Politika se tom znanošću može okoristiti, ako to hoće.

Danas nije sporno: hrvatsko proljeće, djelatnost Matice hrvatske i Hrvatskog sveučilišta, profesora i studenata u njemu, živo je razdoblje političke i kulturne integracije, herojsko doba hrvatske kulture i hrvatske politike. Koliko li se ljudi tada uključilo u živa društvena zbivanja! Kolike su knjige bile napisane i tiskane! Koliko je časopisa i listova, tjednika i dnevnika izlazilo! I koliko se jednodušnosti među Hrvatima tada rodilo i živjelo. I konačno — koliko se prostora za promišljanje budućnosti otvaralo! Konačno se moglo reći bez opasnosti: Hrvat sam, živim u Hrvatskoj, govorim hrvatski, vijem hrvatski stijeg. Zar je to malo? A zar je to doista dosta da se izrazi puna čovječnost?

Mnogo od plodnoga sjemenja, tada posijana, niknulo je kasnije, i u ljudima, i u ustanovama, u kulturi i politici. Da nije bilo hrvatskoga proljeća, sigurno bismo nespremniji dočekali pad Berlinskog zida, propast realnog socijalizma i raspad Jugoslavije.

Ono što se zbivalo na tlu Hrvatske u tom vremenu kao da je apokalipsa, a ne samo oslobađanje od nacionalnoga ropstva i ekonomskog raspadanja zemlje u socijalizmu, kao što je to bilo, gotovo normalno, u drugim tranzicijskim zemljama. Na granicama Hrvatske rat, srušeni su brojni gradovi, kulturni spomenici i crkve. Zemljom luta bezbroj bjegunaca i prognanika, a Hrvatska je razoružana, pod nametnutim, nepravednim embargom na uvoz obrambenoga oružja. I nakon što joj je priznata samostalnost i suverenost u stvarnoj je političkoj i ekonomskoj izolaciji. Tko će na području gdje se vodi rat ulagati? Tko će tamo otići na odmor?

No, ipak — Hrvatska je voljom svojih građana opstala, a žrtvama svoje mladeži obranjena. Sve te teške godine nekima se čine najslavnijim razdobljem zemlje i naroda, drugima su to izgubljene godine. Ali bez njih ne bi bilo Hrvatske. Ni ovakve, ni drukčije. Kad su neki, ne tako davno, govorili »Hrvatska da, ali ne bilo kakva!«, nisu ni slutili da ni jednu darovanu Hrvatsku ne bi mogli, niti htjeli, prihvatiti. Prihvatiti nam je jedino onu Hrvatsku koju će njezini građani zajedničkom voljom i naporom, za sebe i za svoju djecu, izgraditi.

Zato je potrebno danas, s povijesne distance, promotriti i promišljati što se sve događalo od hrvatskog proljeća do kraja stoljeća, odnosno tisućljeća. »Vijenac«, novine Matice hrvatske za književnost, umjetnost i znanost, otvara svoje stranice svima koji znaju, mogu i hoće pisati o važnim činjenicama hrvatske nedavne prošlosti i njezine neupitne budućnosti, od Domovinskoga rata i do prijepora nakon njega, i svega onoga što nas još čeka.

Započinjemo s tekstom Joze Ivičevića, nekadašnjega glavnoga tajnika Matice hrvatske, uznika Stare Gradiške, koji postavlja pitanje, nažalost ne samo retoričko: Može li Hrvatska bolje?

Josip Bratulić