Teatar je mjesto istine

Razgovor: Mani Gotovac, intendantica HNK Split

Teatar je mjesto istine

Postoji naime pogrešno uvjerenje da stalno ponavljanje poznatoga i viđenoga znači održavanje tradicije. Naprotiv, mišljenja sam da se tradicija najdublje održava upravo kreativnim udarima novoga, slobodnim i drukčijim mišljenjem, stvaralačkim činom, dakako uvijek u suodnosu s tradicijom

Zašto su, po vašem mišljenju, nerepriziranje Aide u Splitu mnogi doživjeli kao slučaj? Zar nije potpuno normalna stvar da se za otvaranje Splitskog ljeta postavi nova opera, a ne da se ograničen novac troši na repriziranje već toliko viđene stare?

— Dugo godina na Splitskom se ljetu izvodi Aida na Peristilu. To je ono što neki nazivaju tradicijom. Postoji naime pogrešno uvjerenje da stalno ponavljanje poznatoga i viđenoga znači održavanje tradicije. Naprotiv, mišljenja sam da se tradicija najdublje održava upravo kreativnim udarima novoga, slobodnim i drukčijim mišljenjem, stvaralačkim činom, dakako uvijek u suodnosu s tradicijom. »Jedini način da se podigne vrijednost tradicije jest rad na instrumentima suvremenosti koji mogu odčitati tradicijske vrijednosti u jednom novom aspektu«, zabilježio je negdje Vjeran Zuppa. Nije tradicija nešto što živi samo od sebe, ona živi jer joj suvremenost daje specifičan govor. Tradicija se znači budi u suvremenosti. To je jedno od načela našega HNK Split i Splitskog ljeta. Zato nisam dvojila oko praizvedbe Attile. Oni pak koji žustro zagovaraju postojeću Aidu na račun hrvatske praizvedbe jednog isto tako blistavog Verdija ne doživljavaju kulturu kao prostor živog i istraživačkog. Zapravo žele paradnu predstavu za nostalgično prisjećanje na svoju mladost. A najviše pak vrište oni koje je jednogodišnje neigranje Aide pogodilo u kućni proračun. Te su osobe punile svoj budžet upravo na Splitskom ljetu i u posebno teškim vremenima Domovinskog rata. Nestašicu u vlastitoj kesi nazivaju gubitkom tradicije.

U godini u kojoj obilježavamo godišnjicu smrti Giuseppea Verdija HNK Split jedini se odvažio na hrvatsku praizvedbu nekoga Verdijeva djela, dok su sve ostale kazališne kuće posegnule za već viđenim naslovima. Odakle toliki strah od neizvedenih Verdijevih djela i kako se vaša kuća odlučila i pripremala za taj pothvat?

— Split je na stanovit način grad Verdija. Mi smo njegovu obljetnicu (ali to bismo napravili i bez obzira na određeni datum) zamislili kao trolist u kojem smo prikazali najprije Rigoletta u novom ruhu. Slijedili smo iskustva glasovitih njemačkih opernih kuća pa se Rigoletto događao u doba početaka fašizma. Naši su neofašisti na to dakako graknuli i još grakću. Izabrali smo upravo Rigoletta zato što je to zrelo, dramatsko verdijansko kazalište. Potom smo na Peristilu otkrili Attilu, raniji Verdijev rad, Hrvatskoj nepoznat. Napokon izvodimo Requiem kao sam biser svjetske glazbene umjetnosti. U Requiemu će se pojaviti čak dvjesto umjetnika pa će se ta koncertna izvedba moći mjeriti sa sličnima u europskim središtima. Osim toga maestro Bareza radi na izvornoj partituri, donosi vlastitu interpretaciju, pa se i Requiem može držati premijernom izvedbom drukčijom od dosadašnjih.

Možete li se nakon izvedbe Attile osvrnuti na tu opernu predstavu? Koliko je ona ispunila vaša očekivanja i možete li komentirati njezina režijska i kostimografska rješenja?

— Attila je stvaralačkim nadahnućem maestra Bareze, Ozrena Prohića, svih zborista i orkestra osvojila splitsko gledateljstvo i hrvatsku opernu kritiku. Peristil je prisvojio operu Attila i Verdijevu glazbu. Nakon izvedbe utihnula su sva pitanja. Split govori o Attili. To ne znači kako za koju godinu i ta opera neće postati dovršenim djelom pa će se tražiti neko drugo rješenje ispočetka, iznova. Osim toga, Attilu nismo postavili na repertoar slučajno. U njegovu libretu riječ je o uništenju jednoga grada. Uništava ga navala primitivaca i barbara koji nemaju svijesti o urbanom i urbanitetnom. Oni čine neku vrstu urbocida. I gradskost se može uništavati kao i ljudskost. Motiv koji se javlja u Attili jedan je od lajtmotiva sveukupnoga Splitskog ljeta.

Jeste li mijenjali program na osnovi kojega ste dobili novac za Splitsko ljeto od ustanova koje ga financiraju, a ako da, u kojoj mjeri i jesu li te promjene odobrene?

— Valja nam smišljati program unutar postojećega troškovnika. Te se financije u usporedbi s poznatim europskim festivalima, kojima pripada i Splitsko ljeto, dakako vrlo skromne. Prekoračenja su u umjetnosti s druge strane neočekivana i nužna. Nama dakle uvijek visi oko vrata materijalna situacija u kojoj je Hrvatska i briga oko novca što nam stoji na raspolaganju. Mi znamo, moj Horacije, da je štednja. Često se dogodi da upravo u tijesnom prostoru neimaštine zabljesnu kreativne ideje, jače proradi mašta.

Zašto se poklapaju termini dviju dramskih premijera na Splitskom ljetu i Dubrovačkim ljetnim igrama? Zar je moguće da se u cijelih mjesec dana nisu mogla pronaći dva različita datuma? Postoji li uopće dijalog i koordinacija među dvama festivalima?

— Program Splitskog ljeta bio je završen šest mjeseci prije Dubrovačkih ljetnih igara. To je razumljivo s obzirom na sve organizacijske probleme u kojima se ove godine našao Dubrovnik. Mi smo inače uspostavili izvanredan kontakt s Igrama, postoje začeci ozbiljne suradnje, a ova nezgoda s terminima dogodila se posve slučajno. Ove godine Splitsko ljeto gostuje u Dubrovniku sa Šovagovićevim Ptičicama i Verdijevim Requiemom. Idućeg Ljeta očekujemo gostovanje dubrovačkih predstava u Splitu.

Možete li usporediti ta dva festivala, kako koncepcijski, tako i repertoarno, u smislu premijera, repriza i gostovanja te novca koji dobivate za svoje programe?

— O programu nekog ozbiljnog festivala valja misliti baš kao nakon čitanja romana, gledanja filma ili izložbe. Nažalost, ovog ljeta nisam imala dovoljno vremena da zastanem pred programom Dubrovačkih ljetnih igara. Bila sam posve zaokupljena konceptom i organizacijom Splitskog ljeta. Zato mi dopustite da vam kažem nešto o onome čime sam se bavila godinu dana. Ali prije toga moram napomenuti da je moja pozicija u ovom razgovoru pomalo shizofrena. Ja naime u isto vrijeme vodim brigu o bezbroj praktičnih detalja festivala sa pedeset i dvije izvedbe i više od osamsto umjetnika iz zemlje i svijeta, a s druge strane željela bih teorijski raspraviti koncept Splitskog ljeta. Svejedno, pokušat ću odgovoriti vama i čitateljima »Vijenca«.

Dakle, najprije valja uočiti kako je ovogodišnje Splitsko ljeto festival praizvedbi. To znači umjetničkih iskoraka u novo i nepoznato, onoga što mi zovemo tigrovskog skoka. Praizveli smo Attilu, slijede Šovagovićevi Festivali na željezničkoj postaji u Kopilici, u novim kazališnim prostorima Splitskog ljeta. Šovagovićevi Festivali ujedno su završetak kazališne trilogije posve neuobičajene za naš kazališni prostor. Šovagović naime piše ne poštujući osobito pravila dramaturgije. Njegovo je pismo na neki način neorealistično i opet s elementima poetike. Po mnogo čemu pojavu Šovagovića u kazalištu povezala bih s pojavom fakovaca u literaturi. On ima hrabrosti da izbaci iz sebe ono što ga trenutačno tišti. Bljuje po stranicama naš život i našu nemogućnost za bilo kakav normalni ljudski odnos. To nije književnost iz biblioteke, nego pismo što se iz vlastite kože utiskuje u papir. Ne moram vas podsjećati kako smo s njegovim predstavama bili na brojnim eminentnim europskim festivalima te kako se Šovagovićevi tekstovi igraju u Njemačkoj, uskoro u Italiji i Engleskoj. Jedino Hrvatska još nije prepoznala Šovagovića kao autora. S iznimkom Splita, dakako.

Nakon Festivala slijedit će dvije plesne praizvedbe, Casino Paradis u koreografiji gosta iz Portugala Gagika Ismailiana i Diderotov nećak u režiji Sergeja Gorana Pristaša, pa onda praizvedba Senekina Edipa. U povodu tog Edipa moram reći kako sam još u programu za mandat intendantice HNK Split napisala da je sramotno za Hrvatsku što do sada nije prevela ni jednu Senekinu tragediju i kako je tu prozvan najprije Split kao grad kulture latiniteta. Zamolila sam zato našeg najvećeg jezikoslovnog autoriteta Tomislava Ladana da nam prevede Edipa. Njemu se to djelo učinilo iznimno zanimljivim.

Zabilježio je između ostalog: »Današnji predlošci (publicistički, prozni, kazališni i filmski) ne zaobilaze nikakve okrutnosti, izravnosti, bezobraštine i neugodne pojedinosti. Senekin dramski govor — u obliku retoričkih ili recitatorskih drama, oslonjenih na grčke predloške — ne služi se izravnom psovkom (kao vulgarizmom). Česte molitvene i obredne izričaje Seneka daje kao uobičajene učestalice, ali zato je s bezobzirnošću opisao pojedinosti i u ložnici, i pri žrtvovanju, klanju ili samoubojstvu — koje su jezivo izravne poput vijetnamske apokalipse ili u domaćoj kosturničkoj drastici etničkog 'čišćenja'. Otuda neočekivano suvremen, te čak i 'postmodernistički' uradak i današnje prilagodbe Senekine umjetnine, uz bitno poštivanje njegove temeljne nakane kao i baštinjenog helenskog dramskog poticaja i majstorskog latinskog izraza.«

Ljeto potom kruži, kao što sam već napomenula, oko motiva grada. I to na različite načine. Pokazuje se razaranje i istodobno neuništivost urbsa. Ili se gubitak urbanoga shvaća tragično ne bi li se iz katarze obnavljao grad. Ili ga vidimo humorno, na način Splita. Edip nas prisjeća, rekla sam, na vrijeme kad je Split pripadao latinskoj kulturi. Festivali se događaju u novom dijelu Splita, a Casino Paradis ismijava pojedine navike urbanog. Pri tome grad posjećuje velik broj umjetnika, Festival se prati preko Interneta...

Treće obilježje ovogodišnjeg Ljeta jest u tome što ono nije isključivo posvećeno takozvanoj visokoj kulturi. Split nije samo elitan festival, ali nije ni samo pučki, on ne pokazuje samo Verdija ili »Fine Arts Quartet« nego i splitskog šansonijera Tomu Bebića. On ne pokazuje samo vrhunsko kazalište jednog Magellija nego i alternativu Odron teatra. On poziva glasovite pjevače i koncert-majstore iz cijelog svijeta, ali priprema i koncert The Beat Fleata. Ljeto pokazuje ulično kazalište iz zemlje i svijeta, ali i visoko sofisticiran vrhunski ples Danaca. Odvija se od Peristila preko Matejuške, Carrarine poljane, ulica i trgova grada pa sve do Doma mladeži.

Ljeto je uznemireno okupljalište različitih umjetnosti koje povezuje zajednički nazivnik — visoki kriteriji za sve — i moto: Dušo moja, zašto se snebivaš. Riječ je o razigranom, slobodnom, javnom kazalištu.

Protivnici vas optužuju da uništavate splitsku kazališnu tradiciju i sve što je prije vas napravljeno...

— Samo iz svega što je prije mene napravljeno, a osobito iz vremena Restovićeve intendanture te Zuppe kao direktora drame i Brečića kao njegova sljedbenika mogu raditi današnje kazalište. Naravno, ne tako da doslovce ponavljam ono što su oni stvarali, nego tako da iz sveukupne njihove ostavštine otkrivam riječ i scenu i govor i izgled suvremenoga kazališta u Splitu, Hrvatskoj i Europi. Drukčije promišljanje tradicije držim nekrofiličnim i opasnim za budućnost hrvatske kulture.

Predstave HNK Split, kako one dramske, tako i opera Judita, dobile su u protekloj sezoni gotovo sve nagrade na hrvatskim kazališnim festivalima. U čemu je tajna tog uspjeha? Što je to kvalitetno i novo što je splitski teatar donio u hrvatski kazališni život?

— Tajna našeg uspjeha po mom mišljenju jest najprije u tome što ja nekako volim ansamble s kojima radim, volim njihov način, njihov temperament, njihovu strast za kazalište. A nadam se da su i oni meni skloni. Tijekom razgovora objasnila sam dio onoga po čemu valja ocjenjivati uspjeh Splitskog teatra. To je, kao što se vidi, poimanje kazališta kao stalna izazova i neprestana rizika, poimanje kazališta kao kritike svijeta u kojem živimo i kao mjesta intelektualne i umjetničke hrabrosti. Naše kazalište prema tome nije državotvorno — reakcionarno ni paradno — nekrofilno niti nacionalno — isključivo. A što to znači? Na tu temu napada me redakcija »Hrvatskog slova«, misleći da izdajem Hrvatsku. Što se mene pak tiče, riječ državotvornost ima čvrst kontekst kada se odnosi na mrtve koji su ugradili živote u temelje naše države. »Hrvatsko slovo« nema nažalost mnogo veze s palim junacima Domovinskog rata. Ali u nas se manipulira Hrvatskom i njezinim terminima, što samo pokazuje bolesnu licemjernost u koju smo upali. Taj je tjednik primjerice bjelodani dokaz državotvornosti u reakcionarnom smislu toga pojma. Za Hrvatsku moramo naravno brinuti svi, ali brinut ćemo samo ako svatko najbolje moguće radi svoj posao. Churchill je rekao: »Neka svatko radi svoj posao i Engleska će biti spašena«. Kada pak kažem da nismo nacionalno isključivi, to samo znači kako uza svu pažnju i lansiranje hrvatskih kazališnih imena ne zatvaramo oči pred bilo kakvim europskim ili svjetskim kretanjima. Jer upravo nacionalna isključivost otpuhuje mravinjake što se u nas skupljaju pod različitim lažnim nacionalnim usklicima. Napokon nismo paradno kazalište jer ne paradiramo ni živima ni mrtvima, nego pokušavamo kazališno govoriti o trenutku koji živimo.

Možete li nešto reći o pojedinačnom prinosu umjetnika najzaslužnijih za te uspjehe, o njihovim poetikama i konceptima te razlozima zbog kojih ste upravo njih odabrali za projekte?

— Ideju, viziju i program za drukčije Hrvatsko narodno kazalište stvarali smo i stvaramo maestro Bareza, Ivica Buljan i ja. U tome nam neizmjerno pomažu svi umjetnici ove kuće koji vjeruju u takav model kazališta, a ne mogu ih sada imenom nabrajati jer bih vam oduzela mnogo prostora.

Kako tumačite činjenicu da su Tetoviranu ružu — Serafinu Splićanku pokopali splitski kritičari, a u Zagrebu, na Danima satire, doživjela je senzacionalan uspjeh pokupivši sve glavne nagrade?

— Split je jedinstven grad po tome što poneki zborist misli da je solist, svaki kritičar da je intendant, slučajni ulični prolaznik da je genijalac. Oni prema tome ne mogu priznati uspjeh ili vrijednost nekog drugog, jer time dovode u pitanje veličinu samih sebe. Takvi jedinstvenici odbili su Serafinu i nisu u toj predstavi prepoznali naš pokušaj da pokrenemo novi oblik pučkoga kazališta. Naravno da u suvremenom pučkom kazalištu ne postoji samo divljenje vlastitom gradu i samima sebi, nego postoje i kritički prizvuci koje gledalište razumije, prihvaća i plješće. Mi smo sa Serafinom Splićankom razbili taj krug uvriježena mišljenja o pučkom teatru kao vlastitoj apoteozi na način populizma. To prepoznaje cijeli Split. Osim kazališnih kritičara. Isto su prepoznali i Zagrepčani na Danima satire.

Čini se da mnogima u Splitu smeta unošenje i onih ne tako lijepih elemenata zbilje u vaše predstave, kao da se želi sačuvati neka nestvarna, idealistička slika o Splitu i Hrvatskoj kakvih više nema...

— Imate potpuno pravo. Ne postoji ništa teže nego suočiti se s vlastitim krivicama i promašajima. To suočenje na razini grada može se dogoditi jedino u kazalištu. Mi radimo na istini. Bez obzira na krv koja teče kada se skalpelom zareže izravno u tkivo grada. Uostalom, teatar je mjesto istine, a političke tribine uglavnom mjesto laži.

Kako splitska kazališna publika reagira na vaš program? Kako se kreće broj kazališnih gledatelja od trenutka kada ste preuzeli upravljanje kazalištem i hoćete li i dalje ići na osvajanje mlađe, otvorenije publike?

— Moj ozbiljan oslonac su gledatelji Splićani. Tijekom proteklih godina, a ja sam ovdje intendantica tri godine, dospjeli smo do gledanosti od više od 90 posto po predstavi. Ne želim vam reći što sam zatekla, koja je naime praznina zjapila gledalištem. Među novim gledateljima HNK Split najviše je mladeži. Ako sam nešto u životu postigla, onda držim da su to upravo oni, mladi gledatelji u kazalištu i stvaraoci na sceni. Hrvatska već desetljećima istjeruje mladež iz vlastite zemlje. A samo je ona njezina budućnost. Već sam u &TD-u okupila mlade, a u Splitu je upravo nevjerojatno porastao interes mladih za kazalište. Možda ništa drugo i nisam trebala napraviti u životu.

Hoće li se naći pokoja predstava i za staromodniju, konzervativniju publiku? Modernija publika može eventualno tražiti i zabavu u predstavama alternativnih kazališta, a u slučaju kada ih nema vaša odgovornost je još veća jer pokrivate cijeli splitski repertoar. Staromodnija publika nema alternativu i samo im HNK može ponuditi ono što žele...

— Jedno od načela HNK Split jest različitost. Mi dakle nismo ni ideološki ni kazališno frustrirani. Na repertoaru se ne može vidjeti nešto što bi pripadalo samo jednom, jedinstvenom i totalitarnom. Mi smo javno kazalište. Svaki građanin ovoga grada pozvan je u to kazalište. Više sam nego sigurna, a to pokazuju i statistike, da i srednje i starije generacije nalaze zadovoljstvo pri dolasku u splitski teatar. Zašto unaprijed osuđujete one koji su u trećoj dobi svoga života? I kada im tijelo otkazuje, duh i duša još su uvijek živi. Oni u našim predstavama mogu prepoznati i vlastita pitanja. Pretplatu nitko od starih pretplatnika nije otkazao. U kazalištu nema dovoljno mjesta da se prihvate svi oni koji žele doći.

Uspjehe drame i opere nažalost ne prate i oni na području baleta. Gdje vidite razloge tomu i što ćete konkretno učiniti na tom polju u idućem razdoblju?

— Pitanje baleta, odnosno suvremenoga plesa, moj je najveći problem. S dvadeset plesača koliko imamo i možemo imati u angažmanu HNK Split ne može se postaviti klasični balet. Kao što vam je poznato za bijeli ili klasični balet potrebno je najmanje osamdeset plesača. Prema tome mi bismo trebali osnovati trupu koja se bavi suvremenim plesom. Ali za tu trupu nisu spremni ni naši plesači ni naše gledalište. Istina je da nisam riješila pitanje baleta tijekom protekle tri godine. Ali u tom razdoblju mi smo ipak ostvarili dvije plesne predstave koje su rijetkost u našim prostorima i koje su pozvane na inozemne festivale. To su Citadela i Alla valse.

Možete li nam nešto opširnije reći o planovima HNK Split u sljedećoj sezoni na području opere, drame i baleta?

— Uvijek smo skloni iznenađenjima. Radimo usuprot najavljenim i poznatim trendovima. Tako će i iduće godine HNK Split istraživati mogućnost novog odčitavanja upravo hrvatske klasike. U drami bit će to Gospoda Glembayevi Miroslava Krleže u režiji redatelja Aleksandra Anurova, učenika Anatolija Vasiljeva, u operi Gotovčev Ero s onoga svijeta pod ravnanjem maestra Bareze i u režiji Krešimira Dolenčića, a u baletu Đ avo u selu. Ali to dakako nije sve. Nastavit ćemo igrati najnoviju hrvatsku dramu, igrat ćemo Krovnu udrugu, komediju Ante Tomića i Ivice Ivaniševića te dramu Elvisa Bošnjaka Nosi nas rijeka. Jednako tako nastavit ćemo upoznavati splitsku publiku s najnovijim trendovima Europe pa ćemo im iz takozvane dramaturgije krvi i sperme prikazati Parazite. U operi pak nakon Ere izvest ćemo ovovremeno tumačenje Puccinijeve Tosce, a u baletu nakon Đ avla u selu suvremeni ples na temu seksa.

Za sljedeće Splitsko ljeto najavljujete operu iz 20. stoljeća, skladatelja Igora Stravinskog. Recite nam nešto više o toj ideji i o ostalim planovima i željama za sljedeće ljeto?

— Četrdeset i osmo Splitsko ljeto prema konceptu Maestra Bareze, Ivice Buljana i mene trebalo bi na Peristilu ući napokon u 20. stoljeće. To znači izaći iz devetnaestoga i pokazati Stravinskog u operi i baletu. Izabrali smo iz opere 20. stoljeća Edipa Stravinskog. Za balet Stravinskog ćemo se odlučiti kada izaberemo koreografa. U drami ćemo napokon, nadam se, praizvesti Smoju, i to na Carrarinoj poljani i potom Euripidove Feničanke u režiji jednog od velikih svjetskih redatelja, Ivana Popovskog. To su samo začeci koncepta koji će biti dovršen na početku jeseni i tako predstavljen Poglavarstvu grada, Ministarstvu kulture RH, Županiji te Europskoj konvenciji, kojoj pripada HNK Split, kao jedini teatar iz Hrvatske.

Zlatko Vidačković